Proslavljena je sveta misa u Triješćanima, na lokalitetu stare i prve župe u Donjoj Rami. Misno slavlje na mjestu osnutka nekadašnje župe predslavio je fra Marko Bandalo. Triješćani su najprije bili kapelanija od 1837. godine, da bi godine 1858. formalno i pravno postali župom.
Fra Marko se danas osvrnuo na strahove vjernika koji ponekad odustaju od života, dižu ruke od svega, a pomoć traže na pogrešnim mjestima. Čovjek se ponekad previše oslanja na sebe, zaboravljajući svoja ograničenja. Misleći da je uvijek spreman za nešto više, a čovjek mora biti s Bogom da bi mogao biti nešto više. “Ja sam takav i takav, imam takvih mana i vrlina, ali Ti mi pomogni da vidimo što je ono najbolje ovdje, za mene, ovaj svijet, a sve na Tvoju slavu. Bože, dopusti mi da u svakom problemu vidim gdje mi ti pružaš ruku spasenja. Bože, dopusti mi da u svakom trenutku čujem: Ne boj se, ja sam s tobom“, kazao je fra Marko tijekom propovijedi.
Od početka 1837. godine su se redovno vodile matice krštenih i to je trenutno najstarija sačuvana matica krštenih u ramskom kraju. Zbog sve većeg broja vjernika ramski su franjevci od odlučili osnovati novu župu. Pri samom kraju turske vladavine napravljena je nova župna kuća zvana kapela u Trišćanima 1855. Godine. Bila je to prostrana kuća s dva podruma i sedam soba, što je u to vrijeme predstavljalo veliki luksuz. Od nekada velebnog zdanja danas je ostalo tek nešto porušenih kamenih zidića.
Grupa mještana je sa župnikom početkom 2000-ih ponovno oživjela mjesto oko kapele. Koristeći sedrene blokove iz porušene župne kuće i kamene granitne blokove iz prve potopljene crkve u Gračacu, napravili su postolje za veliki granitni oltar na kojem stoji: “Ovdje je bilo sjedište župe Triješćani gdje su fratri odijeljeni 1837. godine od župe Rama 56 godina. Stanovali, okupljali puk na misu pod kestenom, krstili 2008 duša do 1893., kada su preselili na Gračac.”
Sve to vrijeme nije postojao nikakav plan gradnje crkve niti se ta potreba igdje spominjala. Prostor „župne crkve“ jednostavno je bio otvoreni prostor pod kestenom više od pola stoljeća
Zanimljivo, sama prisutnost svećenika u Rami sačuvala je ili točnije rečeno održavala religioznost i svijest o crkvenom prostoru koji ne mora biti nužno i jasno definiran. Mjesta na kojima nije bilo crkve, misari su posjećivali i okupljali se na prostoru koji se smatrao svetim.
Tijekom današnje proslave misnog slavlja, bili su prisutni mještani koji su upravo na ovom mjestu i u spomenutim prostorijama i rođeni, a te davne 1855. godine u župi Triješćani živjelo je 150 obitelji u 272 kuće sa 1.098 župljana koje su služili dvojica franjevaca.
Ime sela dolazi od “trsja”, jer su se stanovnici ovog kraja bavili uzgojem vinograda, pa su ih prozvali Trsjani ili Trišćani, odnosno Triješćani, kako to tumači fra Jerko Vladić, i sam rođen u ovoj župi.
Skrovito nenastanjeno mjesto
U to vrijeme, naselja donje Rame bila su smještena po vrletima i visokim stranama, sklonjena od drumskih prolaznika, što je odgovaralo franjevcima. Sam izbor lokacije za sjedište župe pokazuje da su franjevci potražili skrovito nenastanjeno mjesno u brdu, skriveno od nepoželjnih prolaznika i turskih kabadahija.
Prema popisu bosanskih spahija iz 1711. godine u Donjoj Rami spominju se ova sela: Grevići, Hudutsko, Rad(l)ići ili Trišćani, Međurič ili Meopotočje.
Tko će najbrže pozvati pomoć
Osim slavljenja svete mise, organizirane su i tradicionalne igre, kao što su bacanje kamena s ramena, potezanje konopa i slično. Kako gotovo svaki lokalitet u Rami za sebe veže neke legende i zanimljivosti, u čemu se zapravo i krije ljepota ovog kraja, tako se vjeruje da je postojala tradicija čuvanja misišta Triješćani od Turaka. Nedjeljna misa se ne bi počela govoriti dok ne bi došli Breljaš, Ivandić i Kelava, trojica po svom junaštvu i snazi najpoznatijih ljudi u cijeloj Donjoj Rami.
Oni su osiguravali prolaz katolicima od Ustirame i Huduskog do Trišćana, a istovremeno bi svoje kabanice, koje su Turci dobro poznavali i od njih strahovali, objesili upravo na ovom lokalitetu kod kapele kako bi misa mogla proteći bez ometanja.
Kada bi Ustramljani osjetili da bi moglo biti nevolje s turskim kabadahijama odmah bi ujutro poslali nekoga u Trišćane kod kapele da pozove ovu trojicu vrijednih i snažnih ljudi da dođu štititi sve one koji preko brvna prelaze rijeku Ramu kraj Ustirame. Taj je trebao biti brz i čvrst momak da što prije dotrči do kapele u Trišćanima.
Upravo se na spomen ovog događaja jedno vrijeme, uz ostale narodne igre poput bacanja kamena s ramena ili pak potezanja konopa, trčao i maraton pod nazivom “Tko će najbrže pozvati pomoć”. Danas se na misi u Triješćanima uglavnom okupljaju obitelji Topić, Pilipovići, Jakići i Spajići, kao i obitelji Radić, Ivandić, Breljaš, Džalto i Tolj.
