Ekipa Hrvatske televizije predvođena Sanjom Mikleušivić Pavić ovih je dana boravila u Rami i bilježila zanimljivu priču o stradanju trojice braće Šarčević, djece u ratnom vremenu i ratnoj bolnici u Rumbocima.
Naša ekipa je pratila dio snimanja susreta liječnika i Ilije Šarčevića kojeg su spasili prije 30 godina. Bili su to susreti i nekoliko liječnika koji su se prisjetili i svjedočili o jednom teškom vremenu kada su ljudi stradavali, ali i vremenu kada su se pokazivale one prave ljudske vrline humanost i požrtvovnost.
Bilo je zanimljivo slušati tadašnjeg voditelja bolnice doktora Jozu Ivančevića, a sadašnjeg načelnika općine Prozor-Rama i članove kirurškog tima iz Splita dr. Drubravka Furlana i dr. Igora Žuljana. Njihov razgovor je bio o tom ratnom vremenu i bolnici u Rumbocima gdje su proživjeli mnoge teške i sretne trenutke, posebice kada bi njihov liječnički poziv dao svoj maksimum pomažući kako ranjenicima tako i civilnom stanovništvu.
Sve je to bilo povod da započnemo jedan serijal članaka na našem portalu o tom ratnom vremenu, bolnici i osoblju koje je davalo sve od sebe kako bi spasilo život ili pomoglo nekome.
Formiranje ratne bolnice
Ratna bolnica “Rama” u Rumbocima s radom je počela 5. travnja 1992., a prestala 31. prosinca 1995. Bila je smještena u potpuno spremnim prostorima bivše UNIS-ove Tvornice za proizvodnju disketa, traka, ljepila “PRONY” u mjestu Rumboci. Osnovana je odlukom načelnika Saniteta općine Prozor dr. Joze Ivančevića koji je vodio njeno opremanje i njome zapovijedao.
O počecima formiranja ratne bolnice u Rumbocima dr. Jozo Ivančević je kazao kako se s pripremama započelo dok je već bio rat u Hrvatskoj i očekivalo se da će biti rat i u BiH. Općina Prozor je tada na čelu s predsjednikom Miškom Jozićem uputila je dr. Jozu Ivančevića i dr. Marija Budimira gdje su išli na edukaciju u Split u bolnicu na Firule. Tu je bilo još liječnika iz drugih općine, Kupresa, Bugojna, Uskoplja, Središnje Bosne, Hercegovine.
“U to doba je u Hrvatskoj bio ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang koji je dao veliku podršku nama liječnicima da se takvo nešto formira na terenima i da se svatko na svoj način u svojoj općini organizira što bolje. U samom početku formiranja ratne bolnice bio je dogovor da se centralna bolnica gradi u Grudama. Mi ovi koji smo na periferiji i ne pripadamo Hercegovini smo na neki način samostalno započeli pripreme. Moj prijatelj dr. Andrija Gudelj, tadašnji ravnatelj doma zdravlja u Tomislavgradu, jer rekao nakon sastanka u Grudama: ‘Čuj Jozo, mi se moramo organizirati svatko sebi. Gledaj ti kako bi se napravila ta ratna bolnica u Rami, jer dok mi dođemo do Gruda i dovezemo ranjenike, može se doći do Splita.’ Poslušao sam dr. Andriju Gudelja. Kada se formirala bolnica on je dobio dva sanitetska vozila u Tomislavgrad i jedno je dao nama“, kazao je dr. Jozo Ivančević tijekom snimanja.
Kao liječnici tada nisu imali znanje o ratnoj kirurgiji. No, vidjelo se da je potrebno što bolje se organizirati. Uz izvrsnu komunikaciju dr. Joze Ivančevića i prof. dr. Ante Petričevića koji je bio šef kirurgije na Firulama u Splitu došlo se u Ramu i vidjeti teren.
“Split je već imao neka iskustva što se tiče ratnih bolnica. Miško Jozić je poslao vozača Ibru u Split po ekipu. Obišli smo Ramu i onda je dr. Petričević rekao da je ovdje u Rumbocima bivša tvornica disketa najpogodnija. Tada sam započeo s formiranjem bolnice. Kad smo se vratili u Split informiran je direktor dr. Goran Dodig i glavna i odgovorna sestra koja zaslužuje sve pohvale gospođa Marija Županović. Ona je bila mozak ne samo za Ramu nego je bila zadužena za cijelu dalmatinsku regiju, od Šibenika do Dubrovnika. Svima njima od kirurga, transfuziologa, anesteziloga, instrumentarki jednostavno svima koji su bili zahvalnost u ime cijele općine i naroda Rame“, priča Ivančević.
Uz pomoć dr. Ante Petričevića dr. Goran Dodig je prihvatio da se pomogne Rami kako bi se pomoglo formiranje bolnice u ovom dijelu Bosne.
Jedina komunikacija je bila preko Vrana
“Dok sam ja formirao bolnicu, drugi dečki su se pripremali za obranu Rame. Mislim da smo to dobro odradili. Sve smo započeli s ledine. Formirane su kirurške ekipe. Uspio sam to koordinirat u Splitu da svaki tjedan dolazi jedna kirurška ekipa i da se mijenja. Nekada kada je bilo ratnih djelovanja znalo se ostati i po 14 dana, a nekada su znale biti i dvije ekipe zbog ratnih djelovanje. Pored toga davali smo pomoć civilnom stanovništu. Pomoć se pružala svima bez obzira na vjeru i naciju“, dodaje Ivančević.
Osim Splita svoju podršku davali su kasnije liječnici iz Pule
“Svi su mislili da će to trajati par mjeseci, no, sve je potrajalo četiri godine. Trebalo je izmjenjivati ekipe i odmarati. “Svi su oni dragovoljno dolazili. Vjerujte da su oni svi rado dolazili u Ramu i sve od sebe dali u pitanju struke i zbrinjavanju ranjenika”, zaključio je dr. Jozo Ivančević.
Tijekom ratnih godina zbrinute je više od 10 tisuća pacijenata. Prvi pacijent, dijete, primljeno je 8. travnja 1992. godine, a istog dana primljen je i pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. Najteža godina je bila 1993. kada je primljeno 5399 pacijenata. Tada se događalo da je zbrinuto i po 30 pacijenata dnevno.
U Ratnoj bolnici “Rama” izvedena su ukupno 5752 kirurška zahvata. Od toga u općoj anesteziji 892. Od ukupnog broja liječenih, 27% bili su civili. Krv je dopremana iz Splita, ali je više puta prikupljana od ramskoga pučanstva. Ordinirano je 170 litara krvi, transfuziju je primilo 54,6% ranjenika.
Dolazak kirurških ekipa iz Splita
Dubravko Furlan je kao liječnik kirurg dolazio u ramsku bolnicu gdje je bio šef kirurške ekipe. Nakon nesretnih ratnih događanja u Ramu je dolazio tek dva puta. “Svaki put mi je Rama nešto posebno. Prvi put sam bio za vrijeme rata i nisam znao gdje odlazim, koji je to komad zemlje, što je i kako. Kad sam vidio, zaljubio sam se u Ramu, predivna je. Nažalost, nemam toliko vremena da često dolazim. Drago mi je da sam danas ponovno vidio neke ljude koje nisam vidio dugi niz godina kao i Jozu, našeg dragog Stožera. Miška koji vodi kafić na ulazu u bivšu bolnicu. To je nešto što mi je predivno, Rama je nešto posebno”, kazao je Furlan za Ramski Vjesnik.
“Ti ljudi su pokazali svoju veliku dušu, a onda morate to i vratiti”
“Povod dolaska je poziv novinarke Sanje Mikleušević Pavić koja radi prilog o događaju kada su od granate stradala tri brata na području rame za vrijeme rata. To su bile velike operacije. Možda je malo neskromno, ali moram to reći, da su kod dvojice braće bile urađene najveće operacije u ratnoj bolnici Rama”, pojašnjava doktor Furlan te dodaje kakav je osjećaj sresti Iliju Šarčevića nakon tih događanja: “Osjećaj je divan, kad god pomognete nekom čovjeku u bilo kojoj prilici. Jer, čovjek osjeća u sebi puninu duše. Kada vidite da taj netko sada već ima svoju djecu, da je to nešto što ste vi omogućili tom čovjeku, onda je to nešto posebno. To vas puni.”
Doktor Furlan se osvrnuo i na stanovništvo Rame koje je liječnike dočekalo u ratom zahvaćenoj Rami početkom 90-ih. “Predivno su nas primili ti ljudi. Kad god sam dolazio ovdje, a bio sam puno puta za vrijeme rata, ti ljudi su pokazali svoju veliku dušu, a onda morate to i vratiti”, govori Furlan.
“Nikome nije bilo žao doći”
“Kad smo dolazili ovdje, očekivali smo da će se događati veća ozljeđivanja obzirom je bilo ratno vrijeme. U nekim momentima je toga i bilo. Ali, bilo je dana kada nije bilo toga, pa smo imali prilike upoznati lokalno stanovništvo i fratre na Šćitu. Imali smo prilike obići dio ovoga kraja. Jasno, uvijek je netko morao ostati u ratnoj bolnici. Ali, vidjeli smo koliku dušu i kako je dobar narod koji ovdje živi, koji je ostao u ovom, praktički, raju na zemlji”, prepričava nam Furlan.
Doktor Furlan se osvrnuo i na vođenje bolnice dr. Joze Ivančevića, kojeg su svi u zvali Stožer.
“Uvijek je bio vedar, mi bismo ga uvijek rado dočekali. U to vrijeme nije bilo telefona kojim smo se mogli javiti kući, a nije ni bilo mogućnosti javiti se. On je u tom trenutku jedini imao mobitel, zapravo jedinu mogućnost veze s kućom. U to doba kad sam dolazio ovdje imao sam malu djecu. Želio sam čuti što je i kako je, a i oni su htjeli čuti da smo svi mi ovdje u redu. Znate, rat je, put preko Vran planine je bio u tom momentu kroz jednu cestu koja zapravo to i nije bila, nego puteljak. Išli smo u neizvjesnost, ali niti u jednom trenutku, a mislim da govorim u ime puno mojih kolega s dječje kirurgije koji su tu dolazili pune dvije godine, nikome nije bilo žao. Svatko je rado dao to svoje vrijeme, da tu dođe i pomogne, da napravi nešto”, zaključio je doktor Furlan za Ramski Vjesnik.
Spašavanje braće Šarčević
Trojica braće Šarčević stradala su od trombolonske mine na Zahumu 23. travnja 1993. godine. Za dijete Matu Šarčevića bio je potreban helikopterski transport za Split. No, UNPROFOR nije dozvolio polijetanje te je dijete preminulo od posljedica ranjavanja eksplozivnom napravom. Iliju je u Rumbocima operirao dr. Furlan i tim zahvatom mu spasio život.
O tome je Ilija Šarčević kazao: “Nekoliko je događaja obilježilo moj život u zadnjih trideset godina. Zasigurno jedan od najvećih, najtežih, najbolnijih je moje teško ranjavanje i gubitak najboljeg prijatelja, mog starijeg brata Mate. Kroz tragediju sam kao klinac spoznao još višu dimenziju ljudskoga bića, humanosti, požrtvovnosti, empatije kod mnogih ljudi, posebno od čovjeka kojeg sam prvi put vidio, par sekundi prije anestezije u ratnoj bolnici Rumboci. Čovjeka sa krupnim naočalama, čovjeka kojem ću ostati zahvalan do posljednjeg daha, svom doktoru, liječniku, prijatelju Dubravku Furlanu. Liječnik koji je uz pomoć ostalog medicinskog osoblja spojio raskomadane organe u jednu cjelinu koja trideset godina poslije može reći, HVALA TI!”
“Ponovni susret, danas na Trznu u drugim okolnostima, a ne na operacijskom stolu nego ispod lipe, bez puno riječi, uz ljudski pogled radosnih očiju sa obje strane. Pogled pun nade i sreće, zahvalnosti i ljudskosti. Život ima smisla ukoliko nam u život uđe samo jedan ovakav čovjek vrijedan zahvalnosti”, dodao je Ilija.
Svoje ratno iskustvo je kratko za Ramski Vjesnik prokomentirao i Igor Žuljan koji je kao mladi oftalmolog došao na ratište u Ramu
“U Rumbocima sam bio dio kirurške ekipe, točnije kao pomoćnik ratnog kirurga. Kad sam dobio poziv iz stožera saniteta u bolnici da li bih išao u Ramu rekao sam da idem. Nisam znao gdje je i kako je. Međutim, već sam imao iskustva iz kirurških ekipa. Išao sam tada i u Metković. Već sam znao kako trebam intervenirati, po kojim doktrinama. Onda je moj prijatelj i kolega iz bolnice, doktor Furlan, rekao da idem tamo, a pitao sam ga detalje. Rekao mi je da će tamo biti doktor Jozo Ivančević zvan Stožer, on će te sve uputiti. Nadležan je za organizaciju. Moje prvo iskustvo je bilo da sam došao preko Jablanice dok je taj put još bio slobodan i prvih sedam dana nije bilo posla, to je bilo u listopadu ili studenom ’92. Već daljnji dolasci su bili pod intenzivnim radom, s ranjenima, ozlijeđenima i bolesnima. Sve je do ovog događaja s Ilijom i pokojnim Matom, gdje sam bio tada u timu s doktorom Furlanom”, prepričava nam doktor Žuljan.
Doktor Žuljan nakon ratnih zbivanja dugo vremena nije dolazio u Ramu, ali mu je postratno uručena Povelja i Ramski križ kao zahvalnica ramskog puka.
“Najljudskije izlazi na površinu”
“Ono osnovno što mi je obilježilo Ramu bila je lijepa priroda i dobri ljudi. Veze i druženja u teškim vremenima, gdje opet najljudskije od nas izlazi na površinu. Negdje je izlazilo najmračnije, a ovdje najljudskije“, prisjeća se doktor Žuljan te dodaje: “Jednom prilikom je Jozo rekao, dobro ste radili ekipa danas, bilo je ranjenih, pa je onda kod žena u selu naručio pite. Kod tri četiri domaćinstva. Svaku je kuću zadužio za jednu pitu, pa bi ih onda donijeli. Onda, dolazili bi ljudi po savjete, a ja bih im rekao da radim u Splitu i da se jave tamo kada dođu. Tako da i dan danas imam pacijente iz Rame”, priča nam doktor Žuljan.
Doktor Žuljan je prokomentirao mogućnost ponovnog okupljanja djelatnika ratne bolnice: “Bilo bi to jako lijepo, neki su nažalost umrli kao doktor Kukoč, Ninčević, Ivo Jurić, Katica doktorica je umrla… Ali, ima nas još i živih.“
Postoje i neka iskustva kojih se doktor Žuljan prisjeti uvijek kada u priču dođe ratna bolnica, a jedno od njih je kada je kao liječnik koji se bavi očnim bolestima morao izvršiti amputaciju noge.
Život se mora spasiti
“Bio sam s kirurgom Kukočem i dovelo je momka koji je nagazio na nagaznu minu, takozvanu paštetu, koja mu je raznijela potkoljenicu. Pripremali smo se za amputaciju noge, što je tobio jedini način da mu spasimo život i napravimo neki batrljak koji će moći koristiti. U tom momentu nismo znali da nije samo on stradao, nego je jedan drugi isto stradao. Pašteta ga je odbacila i on je bokom pao na drugu minu koja mu je raznijela cijelu nogu. Sad je tu bilo spašavanje života od velikog krvarenja i velikog šoka. Onda je Kukoč kao kirurg išao amputirati tu nogu, a meni je dao da amputiram ovu potkoljenicu kao manje zahtjevno. Asistirao mi je Lado stomatolog, a jedna instrumentarka me provodila kroz neke tehnike, a ja sam kao oftalmolog amputirao nogu. Kasnije sam ga posjetio u bolnici, išao je na plastičnu kirurgiju da mu taj batrljak poprave. Nije trebalo puno, ja sam to dobro odradio. Tragedija, čovjek je ostao bez noge, ali mora se spasiti život“, prepričao nam je tragičan događaj dr. Žuljan.
Gledatelji će prilog o ratnoj bolnici Rama kroz prizmu stradanja trojice braće moći gledati u listopadu u emisiji Labirint-Special, a kojeg će urediti novinarka i urednica Hrvatske televizije Sanja Mikleušević Pavić, čije lice mnogi gledatelji znaju iz središnje informativne emisije Dnevnik.
“Ovo je prilika da se pokaže Rama, ali i priča o jednoj povijesnoj činjenici značajnoj za ovaj kraj, a to je ratna bolnica. Dakle, kroz sudbinu gospodina Ilije Šarčevića i njegove braće, ali i svih drugih koji su prošli kroz bolnicu. Ne samo to, nego i svih liječnika Kliničkog bolničkog centra Split koji su dolazili ovdje na ispomoć. Čuli smo da su se ekipe mijenjale svakih sedam dana. Zahvaljujući vašem načelniku zvanom Stožer, čovjeku koji je velikim dijelom definirao sam rad bolnice zajedno s gospodinom Dodigom. I za mene je ovo bila novost, doznala sam neke nove stvari. Mislim da je ovo prilika da Hrvatska televizija kao javni servis popularizira teme ovih krajeva, možda malo i zanemarenih u nekom medijskom smislu”, kazala je Sanja Mikleušević Pavić, dugogodišnja novinarka i urednica na Hrvatskoj televiziji.
Važna bolnica koja je pomagala svima, bez obzira na nacionalnost
Hrvati u Hrvatskoj trebaju znati da je u Prozoru-Rami postojala jedna važna bolnica koja je u to vrijeme činila čudesne stvari i pomagala svima bez obzira na nacionalnost, mišljenja je Mikleušević Pavić te dodala: “Osobno mi je bila čast što sam mogla doći ovdje, ovo je moj prvi boravak u ovom prekrasnom kraju, a posljednji ne sigurno. Mislim da će i gledatelji Hrvatske televizije imati u emisiji Labirint – Special na prvom programu HTV-a. U listopadu kreće ta jesenska shema u okviru koje ide naša emisija. Vidim da se ovdje HRT gleda i prati i da ćemo uspjeti s kolegom snimateljem i svima koji su sudjelovali u ovom projektu, liječnicima koji su iz Splita potegli da bi došli ovdje napraviti priču.”
“Mislim da je užasno važno u seriji dokumentarnog programa prikažemo i ovaj jedan važan dio povijesti, ne samo ovih prostora nego i naše ukupne povijesti. Da ostane zabilježeno za sva vremena u Arhivu Hrvatske televizije zauvijek ovi kadrovi i sjećanje na jedno vrijeme i neke hrabre ljude i stanovnike”, zaključila je Mikleušević Pavić.
Ramski Vjesnik će nastaviti prikupljati materijale i razgovarati s akterima ovih događaja koko bi na ovaj način iskazali zahvalnost cjelokupnom osoblju ratne bolnice u Rumbocima za njihovu požrtvovnost.
Zahvaljujemo Zori Pavlović i Mari Brajko na ustupljenim fotografijama.
