back to top

Obljetnica smrti fra Franje Žilića, 12. VI. 1915. – 13. svibnja 1995.

Fra Franjo je rođen u Proslapu u obitelji Nikole i Kate Žilić r. Grbavac 12. lipnja 1915., a 14. lipnja 1915. u Gospinoj crkvi na Šćitu dobio je ime Anto; krstitelj je bio fra Teofil Zrakić. Pučku školu završio je na Šćitu (1924. – 1928.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1928. – 1934., 1935. – 1937.). U Franjevački red stupio je 29. lipnja 1934., kada je na Gorici kraj Livna pred provincijalom fra Alojzijem Ćubelićem obukao franjevački habit. Umjesto krsnog imena Anto uzeo je redovničko – fra Franjo. Provincijal Ćubelić primio je i njegove prve zavjete u istom mjestu 30. lipnja 1935. Teologiju je studirao u Poljskoj, u mjestima Glatz (1937. – 1938.) i Wrocław/Breslau (1938. – 1939.), a potom na Teološkom fakultetu u Ljubljani (1939. – 1941.). Na temelju višeg tečajnog ispita i osam semestara filozofsko-teološkog studija, završenog u navedenim mjestima, upisan je 8. studenoga 1941. kao redovan student Franjevačke teologije u Sarajevu, gdje je završio deveti i deseti semestar (1941. – 1942.). Doživotne zavjete u Franjevačkom redu položio je u Glatzu 4. srpnja 1938. Za prezbitera ga zaredio u Mostaru 9. studenoga 1941. mostarski biskup fra Alojzije Mišić. Mladu misu proslavio je na Šćitu 14. prosinca 1941., a potom otišao u Sarajevo kako bi završio filozofsko-teološki studij.

Pastoralno djelovanje započeo je u Rami na Šćitu kao župni vikar, imenovan 1. rujna 1942., nakon što su partizani zapalili crkvu te ubili gvardijana fra Julijana Jurkovića i samostanskoga vikara fra Viktora Sliškovića. U Ramu dolazi 9. prosinca iste godine, gdje su već boravili gvardijan fra Mladen Lucić i župnik fra Marijan Brkić. Na molbu župnika iz Bugojna fra Emanuela Rajića, kako bi mu se poslala zamjena za bolesnog župnog vikara fra Celestina Teklića, uprava Provincije je 25. veljače 1943. imenovala fra Franju privremenim župnim vikarom u Bugojnu, gdje on ostaje mjesec dana i ponovno se vraća u Ramu. U dopisu Provincijalata ravnateljstvu fojničkoga samostana od 20. ožujka 1943. stoji: „Poštovani oče gvardijane, pošto se nije moglo za sada providiti mjesto duhovnog pomoćnika u Bugojno, mp. Provincijal je odredio, da se tamo privremeno pošalje fra Tomislav Gelić, budući da fra Franjo Žilić, koji se tamo nalazi, mora odmah da ode. Radi toga se umoljavate, da fra Tomislava odmah uputite u Bugojno, budući da je tamo posao velik, a župnik sam ne može da ga svladava.“

U kolovozu 1943. fra Franjo sa Šćita odlazi u Zagreb na studij filozofije, a u listopadu 1944. vraća se u Ramu. U upisu u Maticu krštenih župe Rama-Šćit potpisao se 25. listopada 1944. kao student. On je međutim tih dana imenovan župnim vikarom na Šćitu, što je vidljivo u istoj matici, jer se 29. listopada 1944. potpisao kao kapelan. Kako bilježi fra Kazimir Ivić, fra Franjo je prekinuo studij radi pomanjkanja osoblja u duhovnoj pastvi. Sljedeće godine, 14. kolovoza, imenovan je i samostanskim vikarom u Rami.

obljetnica smrti fra franje žilića, 12. vi. 1915. – 13. svibnja 1995.

Fra Franjo se 4. travnja 1948. sa Šćita obraća provincijalu fra Vitomiru Jeličiću tražeći premještaj: „Pošto nema izgleda da ćete doći ovamo do proljetnih promjena, mislim da Vam smijem pismeno – makar ukratko i površno – saopćiti da i ja nešto želim. Sigurno znate da ja želim premještaj. Ja sam Vam o tome govorio kad ste bili ovdje. Kazivao Vam je i Gušta [fra Augustin Brkić] kad je bio kod Vas. A i sami ste sigurno uvjereni da je ovako sve više dodijalo. Izrazili ste to Gušti.

Čuli ste i to da ja ‘tražim’ Doljane. Što se toga tiče, stvar ovako stoji: ja ne tražim Doljane, ali ih zbilja pretpostavljam nekim bosanskim nezgodnijim župama, pa čak i čitavim krajevima – kao livanjskim i Krajini. Pa kad bih koju od preostalih župa tražio, možda bih Vas u nepriliku stavio, a sam bih sebe sigurno prevario. Zato ja toliko govorim o Doljanima.

I ja bih volio nešto bolje, ali mislim da je to najrealnije promatranje stvari s moga položaja. Kad bi mi mogli dati bolje – ja bih Vam bio zahvalan. Samo ja sam protiv dosadašnjeg postupka s Doljanima.

Makar Vi to meni i predbacivali, vidjet ćete ipak da imam pravo, kada uzmete u obzir da sam ja već dugo ovdje, i kad promotrite naše prilike – našu crkvu. Nije valjda kod nas izmjena tako teška! Barem nas ima – pa, kad već moramo, da se nekako podjednako doderavamo. Priznat ćete valjda i meni makar koji postotak od podnesenih teškoća. […] Mislim da je ovo dosta. Ne smatram zgodnim da Vam ovim putem govorim o drugom – o svojim ličnim i našim zajedničkim stvarima. Iz istoga razloga nije zgodno obrazložiti službenu molbu. Vi ćete to i bez nje učiniti. Dobra volja s Vaše strane sigurno postoji, […] a ja eto samo na promjeni inzistiram.“

obljetnica smrti fra franje žilića, 12. vi. 1915. – 13. svibnja 1995.

Na provincijskim promjenama od 19. do 21. travnja 1948. fra Franjo je imenovan župnikom u Podhumu/Žitače. Dana 1. svibnja 1948. u dopisu sa Šćita fra Franjo obavještava Provincijalat Bosne Srebrene: „Bio sam u Podhumu. Župu nisam mogao preuzeti u određenom vaktu, pošto tamošnji župnik nije bio saglasan s tim. Ako je išta i ikome stalo do toga da se ja te župe odrečem – ja to mogu lako učiniti. Donekle me savjest nuka da to učinim, jer sam skoro uvjeren da je ne mogu služiti, pošto sam odavno pofalio na nogama – a s druge strane sigurno bih time pridonio rješenju tog nepotrebnog ramskog pitanja. Hoćete li mi dati Doljane ili Bučiće – to je Vaša stvar! Samo bih jedno želio svakako isključiti, a to je – ako bi slučajno došlo u obzir – starješinski položaj na Šćitu.“

Ipak je fra Franjo preuzeo župničku službu u Podhumu i ondje ostao do 1. rujna 1948., kada je imenovan meštrom novaka u Kraljevoj Sutjesci. Tu službu obnašao je do 30. lipnja 1955., kada ga je zamijenio fra Bernardin Matić. Ponovno je na Šćitu župni i samostanski vikar (30. lipnja 1955. – 11. kolovoza 1958.), a potom četiri mjeseca župnik u Doljanima (11. kolovoza – 2. prosinca 1958.).

Kao doljanski župnik fra Franjo se dva puta, 24. listopada i 14. studenoga 1958., obratio Franjevačkom provincijalatu u Sarajevu molbom da ga se sa župe premjesti u zajednicu, u samostan. U drugom dopisu između ostalog navodi: „[…] razlog Vam je poznat. Čitava sam života živio u zajednici i ne mogu nikako da se priviknem na život izvan zajednice. Nikada nisam radio vanjske i ekonomske poslove, niti se u njima ikako snalazim. […] Znam, da će neko drugi doći mjesto mene, ali znam da će svaki biti u stanju uraditi više i bolje nego ja. Neugodno je sve to preuzimati na savjest, a biti svjestan da se ne može odgovoriti.“

Fra Franju je na župničkog službi u Doljanima naslijedio fra Jerko Petričević, a on je imenovan župnim vikarom u Busovači (2. prosinca 1958. – 5. srpnja 1959.), potom je u Rami samostanski i župni vikar (5. srpnja 1959. – 8. srpnja 1961.). Uslijed oduzimanja župničke jurisdikcije fra Boni Ravliću u župi Gračac 5. rujna 1959., fra Franjo je imenovan župnikom da bi se ispunilo slovo zakona, dok konačno nije, 23. studenoga 1959., za župnika imenovan fra Ivan Krešo, zamijenivši se s fra Bonom na župi Domaljevac. Iz Rame fra Franjo odlazi ponovno za župnog vikara u Busovaču (8. srpnja 1961. – 30. studenoga 1962.), potom za župnika u Ljubunčić (30. studenoga 1962. – 10. lipnja 1964.). Župni vikar je u sljedećim mjestima: Kraljeva Sutjeska (10. lipnja 1964. – 15. listopada 1966.), Tuzla (15. listopada 1966. – 28. siječnja 1967.), Dubrave (28. siječnja 1967. – 24. lipnja 1967.) i ponovno Kraljeva Sutjeska (24. lipnja 1967. – svibanj 1968.).

obljetnica smrti fra franje žilića, 12. vi. 1915. – 13. svibnja 1995.

U svibnju 1968. imenovan je generalnim vizitatorom Slovenske franjevačke provincije i te godine obavlja vizitaciju. Potom je duhovnik časnih sestara u Mallersdorfu, u Njemačkoj. Bio je i ispovjednik u redovničkoj kući Školskih sestara franjevki u Kraljevoj Sutjesci (25. studenoga 1948. – 30. lipnja 1955.).

Fra Franjo je ponovno župni vikar na Šćitu (28. srpnja 1970. – 8. svibnja 1971.), potom u Bugojnu (8. svibnja 1971. – 26. studenoga 1971.) i Jajcu (26. studenoga 1971. – 25. svibnja 1973.), odakle odlazi u Franjevački samostan sv. Ante na Humcu (Hercegovačka franjevačka provincija) za drugog meštra novaka Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Na proljetnom zasjedanju definitorija provincije Bosne Srebrene 24. svibnja 1974., po završetku službe drugoga meštra u novicijatu na Humcu, određen je za župnog vikara u Rumbocima, gdje ostaje do 19. lipnja 1976., kada je imenovan župnim vikarom u Gornjem Vakufu (19. lipnja 1976. – 20. svibnja 1977.). Odande dolazi u samostan u Rami na Šćitu, gdje živi i na svoj originalan način daje ton smirenosti i dostojanstvenosti samostana Rama-Šćit sve do svoje smrti. Preminuo je 13. svibnja 1995. u 81. godini života i 61. redovništva. Pokopan je dva dana kasnije na groblju u Ripcima.

Fra Franjo je bio svjedokom najtragičnijih dana ramskoga samostana i puka. Bio je u samostanu dok je 13. srpnja 1942. sagorijevala crkva i sve vrijedno kulturno-povijesno naslijeđe. Nekim čudom se spasio bježeći iz samostana. Ljetopis provincije Bosne Srebrene bilježi: „Franjevci ramskoga samostana s gvardijanom fra Julijanom Jurkovićem i dvadesetak naoružanih osoba, koje su se bile sklonile u samostan pred napadom partizana i odande branile, uspjeli su upravo čudesno pobjeći iz njega. Unutra su naime, osim fra Julijana i fra Viktora Sliškovića, bili i mladomisnici fra Vjekoslav Čondić, fra Vlado Ključević, fra Franjo Žilić, fra Jozo Pripužić i nekoliko sjemeništaraca iz Visokog. Kada su uvidjeli da se neće moći obraniti, poskakali su kroz prozore samostana u cvjetnjak i preko brda došli na sigurno. U samostanu je ostao jedino fra Viktor, koji nije mogao bježati zbog reume u nogama.“

obljetnica smrti fra franje žilića, 12. vi. 1915. – 13. svibnja 1995.

U bilješkama Ramensia II fra Franjo opisuje požar crkve: „Očevidci su bili svjedoci, da se je dim zapalio najprije u sakristiji, u kojoj su bili ormari i posuđe, kojega su braća naročito dvojica Vladića, fra Anto i fra Jerko, sa raznih strana svijeta nabavili i dobili. Na spratu iznad sakristije zahvatio je plamen samostansku knjižnicu, sa vrijednom arheološkom zbirkom. U istoj zgradi, u prizemlju i na spratu, bile su radionice i stanovi čč. sestara Školskih sestara sv. Franje. S te zgrade prešao je plamen i na crkveni krov, jer je zgrada bila u vezi s crkvom. Zapalio se najprije krov zapadne lađe, od njega onaj iznad srednje lađe i konačno onaj s istočne strane. Vatra je zahvatila i toranj, tako da je i u njemu izgorjela sva drvenarija. Od jake vatre izgorjela su i zvona, njih četvero na broj, tako da su od njih ostali samo komadi. […] Prijetila je opasnost da se zapali i samostan, pošto se nalazi neposredno uz crkvu, ali, poslije nekog vremena, cijela je krovna konstrukcija u plamenu pala unutar crkvenih zidova, te je tako novi samostan pošteđen od vatre. Jedna strana crkvenih stupova pala je odmah poslije požara, dok je druga strana stupova pala godinu dana kasnije za vrijeme jednog jačeg nevremena. Tako od ramske crkve nije ostalo ništa osim četiri gola zida.“

Fra Franjo je bio svjedokom tragedije i rata 1992. – 1995., kao i mnogih pogibija i pustošenja krajeva u kojima je živio i u kojima je poznavao svako selo i svako dijete.

Mali Žilić, kako je od milja u Rami zvan fra Franjo, bio je cijeloga života tih, strpljiv i smiren fratar i meštar. Uvijek se rado stavljao na raspolaganje, posebno pokornicima za ispovijed. „Znao je on dobro da pored njega postoji jedan drugačiji svijet trke, užurbanosti, grča, uspjeha, no zadivljujuća je bila njegova smirenost i svjedočenje sreće u svijetu, čija se cjelina, kozmos, mogao sagledati i susresti u jednom cvijetu, jednoj pjesmi, jednom iskrenom prijateljstvu, radosti što život pobjeđuje smrt“, istaknuo je gvardijan fra Mijo Džolan u oproštajnim riječima prigodom fra Franjina ukopa.

Cijeloga života fra Franjo se bavio franjevačkom duhovnošću i skupljao literaturu na raznim jezicima. Na hrvatski jezik preveo je Spise svetog Franje (Sarajevo, 1974.) i Prorok za naše vrijeme. Sa svetim Franjom kroz svibanj (Sarajevo, 1991.). Pisao je i svoju kroniku Rame: Ramensia I, materijal za povijest crkve i samostana u Rami i Ramensia II, bilješke za povijest Rame i ramskih fratara.

Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020., Prozor, 2022.



ramski-vjesnik.ba

Najnovije vijesti

MOŽDA VAS ZANIMAISTAKNUTO