Fra Anto, sedmi i najmlađi brat u obitelji Vladić, rodio se na Ustirami 15. svibnja 1819. Obitelj Vladića doselila je iz Vrda povrh Drežnice na Ustiramu, na aginsku zemlju, i bila je u najmu kod age Zajmovića. Kad je aga doveo Pušiće, a sa zemlje i iz kuće potjerao Vladiće, jedni su odselili na Meopotočje, drugi na Kućane gdje su dobili ime Španje, a treći u Smrčevice, ispod Zec planine. Fra Anto, krsnim imenom Domin, s deset godina je otišao u samostan Duha Svetoga u Fojnicu, tada jedinu školu za ogromni prostor fojničkoga samostana (od Livna do Bihaća, od Rame, Uskoplja, Travnika i Jajca do Ivanjske i Gradiške). Osnove pismenosti dobio je od fra Filipa Pašalića. Pokazao je zavidan uspjeh te ga je 12. kolovoza 1834. fojnički gvardijan fra Petar Vukadin, delegat provincijala fra Mije Dujića, primio u novicijat. Iz posebne pobožnosti prema sv. Anti Padovanskom uzeo je redovničko ime fra Anto. U istom mjestu u sedamnaestoj godini života položio je 12. kolovoza 1835. doživotne zavjete pred provincijalovim delegatom fra Stjepanom Markovićem. Nakon zavjetovanja poslan je u provinciju sv. Ladislava u Baju, gdje se marljivo dao na studij filozofije (1837. – 1839.), potom u provinciju sv. Ivana Kapistrana u Pečuh (1839. – 1841.) i provinciju sv. Marije u Segedin (1841. – 1842.), gdje je studirao teologiju i bio uvijek prvi ili među prvima. Osim u ovim znanostima, svoju nadarenost je iskazivao u pjesništvu i govorništvu. Čitao je latinske klasike pripremajući se time za vrsna podučavatelja u slobodnim vještinama u srednjim školama, za čim je uvijek čeznuo. Za prezbitera je zaređen u Pečuhu 2. kolovoza 1842.
Nakon ređenja došao je u fojnički samostan za propovjednika, što se tada smatralo vrlo časnom službom za mlada svećenika i dodjeljivala se osobito sposobnim redovnicima. Tu je službu obnašao pet godina (1842. – 1847.). Apostolski provikar fra Andrija Karačić (1847. – 1854.), vidjevši u njemu mudra i učena čovjeka, pametna i razborita, uzeo ga je za tajnika da ga prati u neprestanim putovanjima, što mu je za vrijeme vršenja ove dužnosti narušilo zdravlje. U toj službi vršio je najteže poslove, noseći sam svu težinu tereta. Tri puta je prošao cijelu Bosnu, pohađajući svaki put sve župe. Iako je vršio razne dužnosti i bio u raznim mjestima Provincije, apostolski vikari nisu ga posve puštali od sebe, nego je za tri apostolska vikara vršio službu provikara – zamjenika. Budući da je dobro poznavao crkveno i šerijatsko pravo, apostolski vikar fra Paškal Vujičić (1866. – 1881.) vodio ga je sa sobom na kanonske vizitacije da propovijeda riječ Božju i razrješava sporove među zavađenima, naročito ženidbene i imovinske.
Fra Anto je upravitelj župe (parochus interimalis) u Docu kraj Travnika (siječanj – svibanj 1851.). Službu župnika obnašao je u Varcaru, današnjem Mrkonjić Gradu (1851. – 1853.), Jajcu (1853. – 1854.) i Ivanjskoj kraj Banje Luke (1854. – 1857.). Tri je godine bio gvardijan u Fojnici (1857. – 1860.). Na provincijskom kapitulu u Fojnici, pod predsjedanjem fra Ivana od Kandije (Kandija je mjesto blizu Ankone, u Italiji), izabran je 30. srpnja 1860. za provincijala. Tu je službu obnašao tri godine (30. srpnja 1860. – 23. travnja 1863.). Kao provincijal sudjelovao je u lipnju 1862. na generalnom kapitulu u Rimu, u samostanu Aracoeli. Na kapitulu je istinski branio prava svoje Provincije protiv napada, čime je privukao pozornost većine kapitularaca.
Nakon što je završio službu provincijala, postao je župnikom na Šćitu (1863. – 1869.). Čvrsto je naumio graditi crkvu, premda prilike nisu dopuštale. Najprije je dao napraviti pokretnu kapelicu na kotačima, veličine 6×3 m, u kojoj se slavila misa. U međuvremenu, godine 1869., apostolskim breveom imenovan je generalnim definitorom te odlazi u Rim na službu od dvanaest godina. Međutim, zbog bolesti i na savjet liječnika godine 1870. vratio se u Provinciju radi liječenja, s nakanom ponovnog odlaska u Rim. No, 20. rujna iste godine, zbog nemirnih prilika u Rimu, garibaldejci su zauzeli veći dio franjevačkog samostana Aracoeli, gdje je bila franjevačka vrhovna uprava. S pristankom generalnog ministra, ostao je u Provinciji kao generalov povjerenik i vizitator u Bosni. Boravio je u Fojnici i po drugim samostanima, a najviše u Rami, i sa župnikom fra Jeronimom Barbarićem (1869. – 1873.) prikupljao materijal i potreban novac za gradnju crkve.
Ponovno je župnik u Rami (1873. – 1878.) i graditelj šćitske crkve. Za gradnju crkve trebalo je obaviti mnoge predradnje, između ostaloga dovesti vodu s jednog udaljenog izvora. Radi toga je pozvao Antu Cicilianija, koji je izradio nacrt vodovoda te iz Imotskog poslao vješta majstora Juru Turića radi izvedbe plana. Osim toga, za gradnju crkve trebalo je dobiti i carski ferman, na koji se čekalo tri godine. U travnju 1873. javljeno je da je ferman stigao u Sarajevo. Dok se ferman, uz razne troškove iskupljivao, fra Anto je počeo razmjerati teren za crkvu. A kad su ga pitali: „Kamo, ujače, ferman?“ on bi pružajući tkanicu odgovarao: „Evo ga, samo povuci!“
Dana 3. svibnja 1873. započela je gradnja crkve, dimenzija 34×17 m, koju su vodili travnički graditelji na čelu s majstorom Jurom Radošem. Kamen temeljac blagoslovljen je 13. lipnja 1873. Do mjeseca listopada crkveni su zidovi dijelom podignuti. Zbog nekoliko sljedećih nerodnih godina i drugih nevolja gradnja je zaustavljena, a nastavljena je 1879., po dolasku Austro-Ugarske u Bosnu, tako da je crkva dobila krov tek 1881. Nije bilo nikakva nacrta za gradnju crkve, nego je ideju dao sam fra Anto ugledajući se na neke talijanske crkve. Fra Jeronim Vladić u svojim Uspomenama o Rami napominje: „A da je ovako krasno izpala, prva hvala iđe o. Josipu Ćuriću, koji je pozornim okom pratio svaku rađu i odmah u početku sve falinge dao izpraviti, kao i v. č. o. Antunu Vladiću, koji je nastojao da što savršenija građa bude primjeru onih crkava, koje je on vidjao na svojih putovanjih, naročito po Italiji. Nešto odpada i na pisca ovih redaka, koga su više krat oni pitali za savjet, te pošto radi svojih poslova nije svedjer mogao biti prisutan, svoje je mnenje pismeno izjavljivao, a za vrieme školskih praznika i na ruku im u mnogih bio. Ovo su tri inžinira ove krasne crkve i nitko drugi.“
U kolovozu 1877. general Reda iz Rima po drugi put imenuje fra Antu svojim povjerenikom i vizitatorom koji u ime vrhovnog poglavara Reda obilazi fratre u Bosni i predsjeda pokrajinskoj franjevačkoj skupštini. Gradnju crkve fra Anto je povjerio svom bivšem tajniku i novom župniku fra Josipu Ćuriću, ali se i dalje brinuo za njezinu izgradnju. Pravo je da se ovdje spomene natpis u kamenu uklesan povrh srednjih ulaznih crkvenih vrata: „Na slavu Božiju, i poštenje B. D. Marije pomoćju nj. vel. cara Franje Jozipa I. i nastojanjem m. p. o. Ante Vladića s pukom sagradio Jozip Ćurić 1880.“
Fra Anto je bio čovjek u kojeg je narod imao veliko povjerenje i rado ga je slušao. Bio je visok, krupan, ugledan i nadasve priznat i prihvaćen pučki propovjednik. Franjevci su ga, kako piše u Serafinskom perivoju, smatrali „čudovištem pučkog propovjednika.“
Fra Kazimir Ivić u Bilješkama o Franjevačkom samostanu u Rami navodi kako se ni o „jednom bosanskom franjevcu nije tako dugo zadržala uspomena u narodu kao o njemu, preko 30 godina Rama je govorila o ‘Starom Vladiću’, njegovoj mudrosti i njegovim savjetima.“ Narod ga je rado pitao za savjet i slušao njegove opomene pa i ukore. S muslimanima je bio vrlo ljubazan jer su i oni dolazili često k njemu tražiti savjete. I muslimanske su žene gajile prema njemu posebno poštovanje jer im je često davao savjete i lijekove, a on je znao zgodno nastupiti kad je što trebalo. Kad su kopani temelji na sjeveroistočnoj strani crkve na Šćitu, pokazalo se da je tlo odveć mekano za tu svrhu pa je trebalo zabiti pilote kao osiguranje. Fra Anto je zamolio jednog muslimana, Delića iz Orašca, da mu dadne hrastove direke za osiguranje temelja. U narodu je ostala uspomena koju je zabilježio fra Kazimir Ivić: „Fra Anto je poslao Deliću momka s pola oke kave i dvije oke šećera s porukom da dođe k njemu na razgovor. Delić se odazvao i, kad mu je fra Anto rekao da ga moli za hrastove koje će mu pošteno platiti, čovjek radosno uzvikne: ‘Eh, kad nije što drugo, da nije tko od mojih rek’o što ili učinio što ne valja, ti sici što god trebaš pa makar otiš’o vas gaj!’ Ukućani su mu prigovarali što tako olako daje drva, a on je odvratio: ‘Nemoj čo’eče! Kad je on tako prema meni ljudski postupio, ne žalim da je još više posjekao.’“
Kad se prikupljao materijal za crkvu, kamen su kopali i dovozili na gradilište ne samo katolici nego i muslimani. Gazda Šero iz Ripaca, čija je kuća u to doba bila najbliža gradilištu, pa je smatran susjedom – komšijom, nije dovozio kamen za crkvu. Susretne ga fra Anto, pozdravi se s njime pa ga upita usput: „Kako to, komšija, svi Turci gonili kamen; neki i po dvoja kola, a komšija Šero baš ni kola!?“ Kad je to čuo Šero, otišao je kući, podigao momke i naredio: „Vežite sva četiri vola, nek’ vuku papazu kamen! Volim da sve četiri crknu nego biti Nikola (ni kola!).“
Kako je fra Anto bio razgovoran čovjek, savjetovao je, opominjao, pa i korio, i u propovijedi i u razgovoru s ljudima. Bio je žestoke, prijeke naravi, pa je znao nekad biti i uvredljiv. Priznao je jednom zgodom: „Ne mogu uzdržati riječi da što ne reknem. Daju mi za moga dorata stotinu dukata. Mogao bih ga pregoriti samo da mogu uzdržati riječ u sebi!“
Vjerovao je ramskom čovjeku i smatrao ga sposobnim za život, ali je žalio što nema mogućnosti za školovanje, te je znao reći: „Kakvu glavu imaju Ramljaci! Kad bi imali još škole, ni sam vrag ne bi mogao s njima.“ Zato je fra Anto nastojao otvoriti školu najprije u samoj župnoj kući 1863. godine. „Tude je“ – bilježi fra Jeronim Vladić u Uspomenama o Rami – „načinio klupe i odmah prve godine sabro do 15 dječaka iz obližnjih sela, koji su svaki dan dolazili u školu i ovdje ih je njegov kapelan poučavao, a kad je bio ovaj zapriječen, sam bi ih župnik poučavao.“ Dvije godine kasnije, 1865. sagradio je „od brvana prostranu sobu s vatrištem za školu, u koju je moglo stati do 40 dječaka, koji su se ovdje poučavali do godine 1869. kad je narod odustao slati djecu u školu sve do godine 1876., koje je opet po nekoliko samo dječaka išlo, pače već i odraslih momaka, a godine 1880. ih je bilo toliko da se obuka morala premjestiti u onu kuću, koju je o. Vladić sagradio godine 1876., koja i danas služi za školsku zgradu.“
Fra Anto je učio ljude raditi u vrtu i saditi razno povrće. Dječacima koje je poučavao naručivao je časopise, učio ih molitve i posebno im govorio o uglednim članovima franjevačke povijesti, nastojeći i kod njih pobuditi želju za redovništvom. Kad je umro, desetorica su fratara tvrdila da ih je on poslao u fratre.
Vraćajući se u Ramu 1889. godine sa sjednice starješinstva Provincije, fra Anto se prehladio pijući hladnu vodu: dobio je groznicu koja ga je iscrpila i šest mjeseci ga držala prikovana za krevet. Svjesno očekujući smrt, zatražio je utjehu sakramenata i umro zazivajući Blaženu Djevicu Mariju, kojoj je na čast sagradio crkvu u koju su ga braća pokopala stavivši kod groba natpis:
†
USPOMENA O. ANTUNA VLADIĆA
BISKUPOVA TAJNIKA, GVARDIJANA, PROVINCIJALA,
12-GODIŠNJEG GENERALNOG DEFINITORA, DVAPUT
GENERALNOG KOMISARA U BOSNI, VIŠEGODIŠNJEG
ŽUPNIKA I BISKUPOVA VIKARA, OSNIVAČA OVE
CRKVE, VITEZA FRANJE JOSIPA I.
† 12. XI. 1889. POKOJ MU DUŠI!
Fra Kazimir Ivić u Bilješkama o Franjevačkom samostanu u Rami navodi da je datum smrti fra Ante Vladića 13. a ne 12. studeni 1889. Isti datum smrti, kao i Ivić, navode i nekrologiji Provincije.
Povodom fra Antine smrti u Provinciju je 17. studenoga 1889. razaslana osmrtnica fra Pave Kovačevića, ondašnjeg predsjednika rezidencije u Rami, koji je više godina živio s fra Antom u istoj rezidenciji: „S velikom žalošću u duši obznanjujem blaženu smrt u Gospodinu mnogopoštovanoga oca Ante Vladića, kojega je početkom proljeća počela hvatati dugotrajna groznica, i doista tako, da su ga svakim danom sve više i više napuštale snage, a kad nije ništa pomagalo liječničko umijeće, upravo je bio prikovan uz krevet, više je puta bio okrijepljen svetom ispovijeđu i pričešću, potom mu je dano posljednje pomazanje i papinski blagoslov kad je najvećim predanjem i posebnom smirenošću i pobožnošću predao dušu svomu Stvoritelju, dana 13. ovoga mjeseca u četvrtom jutarnjem satu, u nazočnosti svećenika koji je molio preporuke za njegovu dušu.
Spomenuti je otac bio obdaren posebnim darovima duše i tijela, još od same mladosti sjajnim vladanjem, rječitošću i izuzetnim razborom i ljubaznošću privukao je duhove svih da ga cijene i vole, radi čega je postavljen u službe propovjednika i biskupova tajnika, a kad je također određen da upravlja župama, nadmašio je očekivanje poglavara, radi čega se dogodilo da je službe vikara, gvardijana samostana i provincijalnoga ministra obavljao gotovo kao mladić. A on nije stupanj časti vezao uz položaje u provinciji, nego je malo poslije obavljao službu generalnoga definitora Reda, dva puta pak službu generalnoga povjerenika, vizitatora, uvijek sebi sličan, dostojanstven, ljubazan, pristupačan, ustrajan, u obavljanju duhovnih poslova maran, uistinu činilo se da jedino živi za dobrobiti Provincije i ovoga mjesta i svi su u njemu gledali i poštivali čovjeka veoma vješta i veoma domišljata u kojim god stvarima.
I kako je njegov život bio pun zasluga, tako je njegova pobožna ustrpljivost u podnošenju bolesti i marno pripravljanje na smrt bilo poticaj za kreposti svima koji su mu dolazili, kojega predobri i svevišnji Bog udostoji se dovesti u svjetlo i vječni pokoj. Njegovo je tijelo položeno u mjesnoj crkvi, koja je ponajviše njegovim trudom podignuta, praćeno suzama braće i naroda. Proživio je naravne dobi 71½ godinu, serafskoga redovništva 55, svećeništva pak 47. Za dušu ovoga izuzetnoga redovnika traže se četverostruki sveti obredi, oficij i svečana misa, te molitve vjernoga puka.“
Izvor: Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020.
