Fra Vitomir je rođen u Podboru 14. listopada 1898. od roditelja Jure i Petronile Jeličić r. Beljo. Krstio ga na Šćitu dan kasnije fra Srećko Petrović. Četiri razreda pučke škole završio je na Šćitu (1906. – 1910.), klasičnu gimnaziju u Visokom (1910. – 1914., 1915. – 1919.), gdje je 16. lipnja 1919. položio maturu.
U vrijeme fra Vitomirova upisa u Visoko bio je točno određen broj kandidata svakog samostana koji su se primali u sjemenište. Kako je kandidatura za Ramu bila popunjena, provincijal fra Alojzije Mišić nalazi rješenje te ga prima kao kandidata samostana u Jajcu. U novicijat ga je primio provincijal fra Lovro Mihačević u Kraljevoj Sutjesci 2. srpnja 1914. Krsno ime Josip zamijenio je ulaskom u novicijat s imenom fra Bono. Provincijal Mihačević primio je i njegove prve zavjete u Kraljevoj Sutjesci 2. srpnja 1915., a doživotne je položio u Sarajevu 18. studenoga 1919. pred provincijalom fra Josipom Markušićem i tada uzeo novo ime – fra Vitomir. Prva dva stupnja svetog reda podijelio mu je u zagrebačkoj katedrali pomoćni biskup zagrebački Josip Lang: subđakonat 9. travnja i đakonat 15. travnja 1922. Za prezbitera ga zaredio u istoj katedrali 23. srpnja 1922. nadbiskup Antun Bauer. Mladu misu proslavio je na Šćitu 15. kolovoza 1922. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu (1919. – 1920.), zatim na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1920. – 1923.) i Teološkom fakultetu u Beču (1923. – 1924.), gdje je doktorirao tezom Christologia Petri Apostolici iuxta Scripta Novi Testamenti. Promocija doktorata obavljena je 25. siječnja 1925. bez fra Vitomirove prisutnosti. Vojni rok služio je u Mostaru u Bolničarskoj četi Jadranske divizijske oblasti (2. studenoga 1925. – 2. svibnja 1926.).
Kvinkvenalni ispiti studenata bogoslovije od III. do V. godišta u Zenici 27. rujna 1932.
Dr. fra Vitomir Jeličić, fra Lujo Franjičević, fra Marijan Marić, provincijal, fra Miron Kozinović, župnik u Zenici, dr. fra Eduard Žilić (sjede, slijeva); fra Kruno Ladan, fra Frano Filipović, fra Viktor Baltić, fra Anto Strukar, fra Tomislav Ostojić, fra Anto Perković, fra Anto Katavić, fra Alojzije Misilo, fra Alojzije Begić (u sredini, slijeva);
fra Ognjen Idžotić, fra Eugen Gujić, fra Tvrtko Gujić, fra Tugomir Jelić, fra Serafin Sarić, fra Miroljub Pervan, fra Vitomir Zekić i fra Miroslav Buzuk (gornji red, slijeva).
U svom relativno dugom svećeničko-redovničkom životu djelovao je nekoliko mjeseci u pastoralu i to kao župni vikar na Šćitu (listopad 1923. – siječanj 1924.). Potom je obnašao brojne i vrlo važne službe u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i u Franjevačkom redu. Profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (4. svibnja 1924. – 30. lipnja 1933.) i meštar bogoslova (1932. – 1933.). U ljeto 1933. godine dobio je poziv od fra Bertranda Kurtscheida, prvog rektora novoosnovanog franjevačkog zavoda Antonianuma u Rimu, da početkom školske godine dođe u Rim i primi katedru na Pravnom fakultetu toga papinskog sveučilišta. U svojim Zapamćenjima fra Vitomir bilježi: „Ako prihvatim, daje mi se dozvola samim njegovim pismom da mogu doći u Rim. Moli me da mu svakako javim što prije, da li primam ili ne, da se može ravnati, a moli me da primim.
Dobivši taj list, odmah napišem list provincijalu fra Marijanu Mariću i pitam ga, što misli, kako treba da odgovorim, pozitivno ili negativno na taj poziv. On mi odmah odgovori, da odgovorim pozitivno, jer je on, kao i ostali provincijali, obećao, da će sa svoje strane učiniti sve, pa i najveće žrtve, i dati potrebno traženo osoblje, da bi Athenaeum Antonianum mogao odmah proraditi. Treba dakle da napišem da primam poziv, da ću doći na vrijeme, kako mi je naznačeno u njegovom pismu.“
Fra Vitomirov odlazak u Rim odredio je smjer cijelog njegova daljnjeg životnoga puta. Od 49 godina aktivnog života, 28 je proveo u Rimu, a 21 u Provinciji. Osim što je predavao ženidbeno pravo, na Antonianumu je obavljao i službu prorektora te tako praktično vodio sveučilište. Imenovan je 26. siječnja 1935. konzultorom Kongregacije za sakramente (Consultore della Sacra Congregazione dei Sacramenti) i tu je službu obavljao do 1942., a u međuvremenu je sudjelovao u organiziranju skolastičkih kongresa u Zagrebu (1935.) i Krakovu (1937.).
Fra Vitomir Jeličić, provincijal, i fra Stanko Karin, tajnik, ispred samostana na Bistriku u Sarajevu 1948.
Na Provincijskom kapitulu 1937. godine odlučeno je da se pristupi gradnji nove zgrade Teologije, za kojom se već dugo godina osjećala potreba. Za ostvarenje pothvata kupljeno je 7. kolovoza 1936. zemljište na Kovačićima. Fra Marijan Jakovljević, koji je na istom kapitulu izabran za provincijala, izbjegavao je gradnju i dolazio je u stalan sukob s profesorima Teologije i Gimnazije u Visokom. Kada su gotovo svi profesori postali nestrpljivi zbog stalnog odgađanja gradnje, potužili su se na provincijala kod Generalne kurije u Rimu. Na tu tužbu provincijal Jakovljević je odgovorio da je nemoguće graditi Teologiju, jer Provincija nema potrebnih sredstava niti može podići kredit. Generalni definitorij je, nakon primljenih izvještaja od profesora i provincijala, imenovao 16. veljače 1939. fra Vitomira izvanrednim vizitatorom Provincije sa zadatkom da prije svega ispita jesu li pritužbe profesora protiv provincijala opravdane te da izvidi kako stoje provincijske financije u vidu mogućnosti gradnje nove zgrade Teologije, kako je kapitul odlučio.
Fra Vitomir je u ožujku 1939. došao u Provinciju. Nakon izvida stanja Provincije sazvao je Definitorij provincije na sjednicu u Zenici za 7. svibnja 1939., gdje se razgovaralo o svim rečenim problemima. Želio je čuti mišljenje Definitorija kako bi po povratku u Rim mogao Generalnom definitoriju podnijeti točan izvještaj.
Zbog ratnih okolnosti Drugoga svjetskog rata fra Vitomir je u lipnju 1940. napustio Rim i došao u Sarajevo bez pomisli na povratak u Rim za školsku godinu 1940./1941., a provincijal fra Anđeo Kaić povjerio mu je vođenje računa o gradnji nove zgrade Teologije na Kovačićima.
Fra Vitomir Jeličić brije se na Makljenu, kolovoz 1932
U studenom 1941. fra Vitomir je ponovno u Rimu, gdje nastavlja profesorski rad na Antonianumu. Na provincijskom kapitulu imenovan je 28. kolovoza 1942. tajnikom Provincije (1942. – 1945.) i ponovno je profesor na Teologiji (1942. – 1951.), koja je školske godine 1942./1943. počela s nastavom u novoj zgradi na Kovačićima. Ondje je biran i za rektora [dekana] (1943. – 1945.), a predavao je razne predmete: Uvod u SZ, Uvod u NZ, Ontologiju, Teodiceju, Hebrejski jezik, Crkveno pravo, Redovničko pravo, Kriteriologiju, Kozmologiju, Katehetiku, Noetiku, Metodologiju, Kanonsko pravo, Ženidbeno pravo i Uvod u kanonsko pravo. Kada je 11. srpnja 1944. osnovan Bogoslovni fakultet u Sarajevu za sve hrvatske franjevačke provincije, bio je prvi dekan Fakulteta, koji je radio samo jedan semestar. Bio je i prvi urednik provincijskog glasila Bosna srebrena, pokrenutoga na kapitulu 1942. Pisao je pobudne članke, donosio izvješća iz raznih krajeva Provincije, obavijesti o samostanima i župama s kojima je zbog rata bila izgubljena komunikacija, a donosio je i obavijesti Provincijalata. Sucem Nadbiskupskog vrhbosanskog crkvenog suda imenovan je 29. rujna 1942., članom dijecezanskog odbora Lige bl. Nikole Tavelića 18. rujna 1943., a dijecezanskim cenzorom knjiga 3. studenoga 1943.
Na provincijskom kapitulu koji je od 8. do 14. kolovoza 1945. održan u samostanu na Bistriku izabran je za provincijala Bosne Srebrene. Iako je Provinciji 1947. oduzeta zgrada bogoslovije na Kovačićima, zajedno s drugim fratrima uspio je očuvati Sjemenište i Bogosloviju od zatvaranja. Biran je za generalnog vizitatora Franjevačke provincije sv. Križa u Sloveniji (1947.) i vizitatora Provincije sv. Ćirila i Metoda u Hrvatskoj (1948.). Kao provincijal u najtežem razdoblju poratnih progona, i sam je odležao u istražnom zatvoru: zatvoren je kao provincijal Bosne Srebrene 11. svibnja 1949., samo mjesec i pol dana prije održavanja provincijskog kapitula te će kao kuriozitet ostati zabilježeno da kao aktualni provincijal nije bio na kapitulu. Uhapšen je u Docu kraj Travnika. Provincijom je do izbora novoga provincijala (22. lipnja 1949.) upravljao kustod fra Većeslav Vlajić.
U svojim Zapamćenjima fra Vitomir bilježi: „Jedan mjesec dana prije moga hapšenja, koje me je stiglo dne 11. svibnja 1949. godine, osjećala se neka posebna špijunaža kod našeg samostana [Sv. Anto – Bistrik]. Neki mladići su stalno pazili tko ulazi, a tko izlazi. Vidjelo se da se sprema neko novo hapšenje. […] Obavio sam sve poslove najnužnije pred kapitul, i prema programu ostalo mi je vrijeme da napravim izvještaj za kapitul. Prije toga sam osjećao potrebu odmora barem nekoliko dana. Fra Stanko [Karin] mi je savjetovao da odem u Dolac na odmor, gdje je tada bio župnik fra Marijan Brkić. Primio sam taj prijedlog. Dne 11. svibnja je bio ponedjeljak, i tada sam otputovao vozom do Doca. Prije odlaska Stanko mi je rekao, da će on doći k meni u Dolac, ako se do toga vremena ništa ne dogodi. I baš toga dana se dogodilo. Upravo navečer, oko 19 sati došla su dvojica ljudi autom kojega su sakrili iza crkve, javili se župniku i tražili mene. Kad sam se ja pojavio, podnijeli su mi na uvid pismeni nalog za hapšenje. Spremio sam se odmah i autom smo krenuli u Sarajevo. Dakako da sam cijeloga puta smišljao koji bi bio razlog hapšenja. Nisam se mogao doumiti. Bio sam siguran, da pravoga uzroka nema, da nema nekog krivičnog djela, pa ni političke naravi.
Kad sam u septembru dobio na uvid da potpišem odobrenje javnog tužioca, da me se može držati u zatvoru tri mjeseca (a već sam bio pet mjeseci u zatvoru), vidio sam kao razlog zatvaranja napisano: ‘radi neprijateljske propagande’. Pitao sam za razjašnjenje: u čemu stoji ta neprijateljska propaganda, isljednik mi je odgovorio, da sam slušao radio Vatikan. Pitao sam: Kada je zabranjeno slušanje radio Vatikana? Odgovorio mi je: Ali ti si i pričao ono što si čuo. Odgovorio sam: Ali nisam ništa pričao što bi se kosilo sa interesima ili ugledom naše zemlje. No to za njih nije ništa značilo. Ne smiješ pričati i gotovo. Kao da je svaka strana radio stanica neprijateljska našoj zemlji. Tako se to tumačilo. No dakako to nije stvarni i ozbiljni razlog moga zatvaranja. To mora da bude nešto vrlo značajnije.
Mnoge indicije me navode da smatram glavnim razlogom strah, da mi fratri pod mojim vodstvom ne bismo napravili nekakvu bunu protiv nove vlasti. To zaključujem posebno iz toga, što su stalno pratili Vladu Karlovića, kada je hodao po provinciji i sabirao živežne namirnice za sjemenište u Visokom, pa dolazio k meni u Sarajevo, da me obavijesti o uspjehu i uzme potrebnu svotu novca za plaćanje. Nisu svi župnici davali ni badava, a ni uz pola cijene. Bilo je raznoliko, uglavnom se sve plaćalo.“
O vremenu fra Vitomirova boravka u zatvoru dragocjeno i relativno opširno svjedočenje donosi Vjekoslav Lujo Lasić u svojoj knjizi Pakao je počeo u Bleiburgu. Njih dvojica naime susreli su se u sarajevskom Centralnom zatvoru nakon što je Lasić, nakon uhićenja, iz Dubrovnika krajem kolovoza 1949. doveden u Sarajevo. Ubačen je u ćeliju veličine 3×2 m u kojoj je već sjedilo ili ležalo šestero ljudi. Među njima bio je i fra Vitomir, koji je pridošlici u ćeliju ponudio mjesto pokraj sebe i predstavio mu se.
U razgovorima koje su potom njih dvojica često vodili ustanovilo se da fra Vitomir odlično poznaje Lasićeva oca, sarajevskog pravnika i dugogodišnjeg suca, „da su čak dobri prijatelji“. Za fra Vitomira Lasić piše: „Bio je visokointeligentan, načitan i obrazovan. Umio je zanimljivo pripovijedati i mnoge sam sate proveo slušajući ga. Dok mene nisu uopće pozivali, fra Vitomir je često išao na saslušanje. Vraćao se s vidljivim tragovima udaraca na licu. Nikada se nije žalio. Bio je duhom iznad svega što se s njim događalo. Vjerujem da je ta njegova superiornost iritirala njegove istražitelje. To je rezultiralo udarcima. Jednom mi je prilikom rekao da je ludost bilo što reći jer i najmanje priznanje vuče za sobom novu lavinu pitanja kojoj onda nikada nema kraja. Odlučio sam to dobro upamtiti.“
Fra Vitomir je iz sarajevskog zatvora na slobodu pušten 2. siječnja 1950. Provincijal fra Josip Markušić 30. siječnja 1950. obavještava fra Vitomira da je imenovan profesorom teologije u Sarajevu: „O tome je danas obavješten Rektorat naše teologije s napomenom, da u sporazumu s Vama odredi Vam gradivo koje ćete u sljedećem semestru predavati u školi. Također je naglašeno u dopisu Rektoratu, da ćete Vi nastupiti u službu profesora tek polovinom mjeseca veljače, nakon odmora i oporavka.“
Na sastanku Definitorija 7. srpnja 1950. izabran je za kustosa Provincije. Zaslužan je za osnivanje Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine „Dobri Pastir“, čija je osnivačka skupština održana u Sarajevu 25. siječnja 1950. Odmah po osnivanju Udruženja neki su ga proglašavali nezakonitim. Fra Vitomir je, i sam član Udruženja, iste godine napisao i u Dobrom Pastiru objavio članak pod naslovom: „Pravni položaj svećeničkih udruženja prema kanonskom pravu.“ Njegovo razmišljanje objavljeno u članku „nije se dopalo vatikanskom Državnom tajništvu. Naime, dr. Jeličić je u Asizu na generalnom kapitulu Franjevačkog reda [14. svibnja] 1951. izabran za generalnog definitora, ali je, pod pritiskom toga Tajništva, 13. travnja 1952. dao odreknuće na tu visoku službu u franjevačkom redu.“ General Reda fra Agostino Sefinski obavještava 27. travnja 1952. fra Vitomira kako su „na kongresu od 17. ovog mjeseca oci preč. Generalnog Definitorija uzeli do znanja vaše pismo od 13. ovoga mjeseca, u kojem ste predali ostavku na službu generalnog definitora našeg Reda. Vodeći računa o teškim i neopozivim razlozima, koji su osobnog značenja, i koji su Vas, mnogopoštovani oče, nagnali da učinite ovaj korak, definitorij je odlučio, premda s osjećajem dubokog žaljenja, da Vašu ostavku primi.
U ovom, dosta kratkom, vremenskom razdoblju, u kojem ste s nama dijelili teret i odgovornost uprave Reda, imali smo mogućnost, da ocijenimo Vaš vrijedni i dragocjeni rad i Vaš razbor i savjet, kojim ste nam pomogli, da ispunimo zahtjeve, koje je pred nas postavio Generalni Kapitul. Nadasve stekli smo poštovanje prema Vašoj stručnoj spremi, revnosti, duhu požrtvovnosti, neumornom radu i potpunoj predanosti s kojom ste ispunjavali svoje dužnosti, dok Vam je samo isticanje bilo potpuno tuđe.“
O razlozima odreknuća sam fra Vitomir u Zapamćenjima, koja je počeo pisati 20. svibnja 1975., bilježi: „O razlogu odnosno razlozima odreknuća se svašta govorilo i pisalo. Ja nikome ništa nisam o tome nikada rekao, pa su sva ta govorenja samo nagađanja. Zašto ja nikome ništa nisam o tome rekao? Evo zašto. Tadašnji general Agostino Sefinski je želio da se povučem. Prave razloge mi je rekao istom iza kako mi je zatraženo, da položim zakletvu, da neću o tome nikada nikome govoriti. Ja sam to učinio, zakletvu sam položio, i radi te zakletve nisam nikada nikome ništa o tome govorio. Toliko o tome mogu danas reći, iako ni ovo, što sada kažem, nisam nikome rekao, nisam nikada ništa spominjao o zakletvi. Ovim samim sam već dosta rekao.“
General Reda Sefinski povjerio je fra Vitomiru vodstvo tiskare i knjižare Pax et bonum u Kolegiju sv. Ante u Rimu, a kasnije i ekonomat u istom kolegiju, koji je vodio kroz pet godina, a tiskaru do 9. lipnja 1964., kada je razriješen dužnosti u Rimu. Surađivao je na redakciji Generalnih konstitucija Reda, bio je i predsjednik Komisije za tumačenje generalnih konstitucija i savjetnik generalne franjevačke uprave te član pripravne komisije Drugoga vatikanskog sabora, na kojem je sudjelovao kao peritus – stručnjak za pravne znanosti.
Povratkom u Provinciju u lipnju 1964. godine bio je konzultor provincijalu fra Vjekoslavu Zirdumu. Na Kapitulu Provincije, koji je održan od 17. do 25. travnja 1967. na Plehanu, „na raspolaganju je provincijalnom ministru“ (ad dispositionem Ministro provinciali) s mjestom prebivališta u župi Zenica. Ubrzo nakon toga, u Asizu je u svibnju 1967. započeo Generalni kapitul koji je bio specifičan po obnovi i posadašnjenju franjevačkog zakonodavstva u duhu Drugoga vatikanskog koncila. General Reda Constantin Koser pozvao je fra Vitomira kako bi bio peritus (stručni savjetnik) na kapitulu, a po završetku kapitula imenovan je tajnikom Reda. Službu je obnašao šest godina – od 1967. do završetka kapitula u Madridu, 1973. godine – i na taj način bio članom triju generalnih kapitula. Posljednje godine života proveo je u samostanu sv. Pavla na Nedžarićima, gdje je i preminuo 15. listopada 1980. u 83. godini života i 66. redovništva. Pokopan je 17. listopada 1980. u fratarskoj grobnici na sarajevskom groblju Bare.
Jeličić je posmrtno odlikovan komunističkim Ordenom zasluga za narod. Na sjednici Glavnog odbora Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine „Dobri Pastir“ predsjednik Skupštine općine Novi Grad Sarajevo Miloš Toroman uručio je 20. svibnja 1981. fra Vladi Karloviću, predsjedniku Udruženja, „Orden zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom kojim je Predsjedništvo SFRJ odlikovalo nedavno umrlog fra Vitomira Jeličića“.
Fra Vitomir se spisateljstvom počeo baviti kao mlad svećenik i to čini do kraja života. Kao vrstan poznavalac kanonskog prava pisao je samostalna djela s ovog područja, brojne studije, članke i intervencije, kao i priloge komemorativnog, poučno-vjerskog i povijesnog sadržaja te one sa socijalnom problematikom. Kao pravnik pisao je stručno i sažeto, posebno kad se radi o ženidbenom pravu. Godine 1930. izišlo je prvo izdanje njegove knjige Kanonsko Ženidbeno pravo Katoličke Crkve. Knjiga je ponovno izdana 1943., ali da se ne bi prilagođavala korijenskom pravopisu, kao godina izdanja navedena je 1942. Korištena je kao udžbenik na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na brojnim redovničkim teološkim učilištima. Objavio je preko stotinu raznih priloga u periodičnim publikacijama i spomen-knjigama: Kalendar sv. Ante (1926. – 1927., 1930., 1943., 1945.), Glasnik sv. Ante (1927. – 1929., 1931. – 1932., 1943.), Franjevački vijesnik (1928. – 1940.), Napredak (1929. – 1930.), Večernja pošta (1930.), Spomenica Franjevačke klasične gimnazije u Visokom (1932.), Spomenica Vrhbosanska (1932.), Collectanea franciscana slavica (1935., 1937.), Katolički list (1935.), Acta congressus iuridici internationalis (1936.), Bogoslovska smotra (1936.), Ius Pontificium (1937.), Glas omladine sv. Ante (1938.), Bosna srebrena (1942. – 1943., 1945. – 1949., 1966. – 1968., 1971. – 1978.), Glasnik bl. Nikole Tavelića (1943. – 1944.), Dobri Pastir (1950. – 1951.), Acta Capituli generalis Ordinis fratrum minorum (1971., 1973.), Spomenica dvadesetpetogodišnjice Udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir“ (1976.) i Nova et vetera (1977. – 1978.). Fra Vitomir Slugić navodi da je surađivao još u Antonianumu i Apollinarisu. Uređivao je Glasnik sv. Ante (1926. – 1932.), Kalendar sv. Ante (1929. – 1930.) i Bosnu srebrenu (1942. – 1945.).
Dr. Jeličić je bio veoma aktivan i praktičan. Posao je obavljao marljivo, savjesno i pedantno. Svoje je stavove izražavao i zastupao uporno i oštroumno, ne prežući ni od polemike, pri čemu je do izražaja dolazila njegova inteligencija i duhovnost. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, dok je provincijal Bosne Srebrene bio fra Kruno Misilo (1942. – 1945.) pokrenuto je službeno glasilo Bosna srebrena, kojemu je fra Vitomir do izbora za provincijala bio urednikom. Važno je primijetiti da je glasilo kroz cijelo vrijeme, dok su mnogi gubili pamet u nacionalističkoj opijenosti i mržnji, ostalo bez riječi mržnje i huškanja na druge, bez prezriva govora i isključivosti, posve profesionalno, vjerničko, crkveno i bosansko-fratarsko. Za to je zacijelo najzaslužniji fra Vitomir.
Iako je razmjerno malo i rijetko boravio u ramskom kraju, fra Vitomir je volio Ramu. Zanimao se za svaku sitnicu i radovao se svakom napretku bilo na vjerskom ili na društvenom području. Tom napretku doprinosio je koliko je mogao svojim savjetima i uputama, a također i novčanim prilozima, napose pri obnovi crkve na Šćitu 1956. – 1958. godine.
Objavljena djela:
Kanonsko ženidbeno pravo katoličke crkve, Tisak Hrvatske tiskare, Sarajevo, 1930.
Naša filozofsko-teološka učilišta prema najnovijim odredbama, Štamparija Dragomira Popovića, Beograd, 1935.
De mente Gregorii IX in adornanda Collectione Decretalium, Apud Custodiam librariam Pontificii instituti utriusque iuris, Romae, 1936.
De privilegio fidei eiusque fundamento iuridico, Ius Pontificium, Romae, 1937.
Duhovni pomoćnici, njihova prava i dužnosti, Štamparija Drag. Popović, Beograd, 1938.
Kanonsko Ženidbeno pravo Katoličke Crkve, Tiskara J. Karić, Sarajevo, 1942.
Jedno moderno pitanje savjesti: (periodičko uzdržavanje i kršćanska ženidba), Trgovačka tiskara M. Ramljak, Sarajevo, 1943.
Odziv na fatimsku poruku ili posveta prečistom srdcu Marijinu, Trgovačka tiskara M. Ramljak, Sarajevo, 1944.
Praelectiones de matrimonio et ordine sacro habitae in Pontificia Universitate Antoniana de Urbe anno academico 1933. – 1934. (strojopis).
Leksikon ramskih franjevaca
