Razgovarala: Antonela Marinović Musa
Polazak djece u školu za mnoge roditelje je pomalo stresan. Neizostavna je briga o tome kako će se djeca snaći u novom okruženju, hoće li pažljivo pratiti nastavu, na koji način će surađivati s učiteljima i drugim učenicima… A kako bi prilagodba na nove životne situacije bila što „bezbolnija“, donosimo vam nekoliko korisnih savjeta koje nam je dao Mario Brkić, psiholog u Osnovnoj školi Marka Marulića u Ljubuškom.
Uskoro počinje još jedna školska godina – izazov za učenike, roditelje, osobito za prvašiće. Kako ih možemo pripremiti za prvi dan nastave koji bi za njih trebao biti poseban i ispunjen lijepim uspomenama?
-Polazak djeteta u školu jedan je od onih događaja na koji se, za razliku od mnogih drugih promjena u životu, imamo vremena pripremiti i posvetiti dovoljno vremena pitanjima koje dijete ima. U toj razvojnoj fazi dijete je radoznalo po svojoj prirodi, a na nama je da namjestimo uho za njegove upite o školi, umjesto da pretjerano razmišljamo o tome kako ga pripremiti na sve što se u teoriji može dogoditi. Vrijeme će samo od sebe donositi izazove i pitanja, jer je škola živa i nepredvidljiva sredina. To su trenuci za odgoj i savjete.
Prevelika očekivanja roditelja, ponekad i nerealna, mogu negativno djelovati na djecu. Ocjene i učenička postignuća su, dakako, nešto oko čega bi se roditelji trebali brinuti, no ne na način koji samo njima odgovara. Je li to česta pojava, pogotovo u današnjim modernim vremenima?
-Odrastanje djeteta treba pratiti proporcionalan razvoj roditelja, rast u kompetencijama, širenje roditeljskog kapaciteta, kako bi mogli odgovoriti na potrebe svoje djece. Ovo često zanemarujemo. Uz dijete raste i roditelj, što znači da on ne može i ne smije biti pasivni promatrač u životu svog djeteta. Događa se da roditelj nije osvijestio svoja očekivanja od djeteta u obrazovnom smislu, a kamoli da ih je priopćio svom djetetu. Roditelj se ne smije baviti samo finalnim ishodom, odnosno onim što piše u rubrici za ocjenjivanje, nego pratiti proces koji tome prethodi. Svakako bi trebalo izbjegavati usporedbe s bratom, sestrom, rođakom, susjedom… Djeca to istinski ne podnose i uspoređivanjem oko ocjena ne činimo nikakav odgojni iskorak prema djetetu, već tri koraka unatrag.
Kako bismo trebali reagirati kada nam dijete kaže da mu je dosadno u školi, odnosno na koji način možemo stvoriti pozitivnu sliku o ovoj obrazovnoj ustanovi?
-Treba uzeti u obzir radi li se o dosadi kao izabranom ponašanju, poput „imam što raditi i znam točno što trebam ali mi se ne da“ ili o preopterećenosti djeteta izvanškolskim aktivnostima koje mogu ozbiljno utjecati na postignuće u školi. Neminovan je otpor prema učenju u jednoj fazi odrastanja, ponajviše u ranoj i srednjoj adolescenciji. Dotad bi radne navike trebale već biti izgrađene. Ako je tako, vjerujem da će se kriza lakše nadići. Ulaganje u vlastito obrazovanje se ne vrednuje visoko u našem društvu, djeca znaju mnoštvo priča o stvarima koje mi odrasli zovemo pogodovanjem pri zapošljavanju, kupovanju diploma i slično. Na roditelju je, stoga, da od rane dobi obrazovanje ne predstavlja kao „moranje“, već kao benefit za postizanje ciljeva u životu i osobni rast, ali i svojevrsno stvaranje intelektualnog imuniteta na opću pretrpanost informacijama u modernom svijetu. Djeci u školi volim ispričati priču o jednom afričkom plemenu koje u svom jeziku nema riječi „dosada“. Za njih je to nepoznato razmišljanje. Djeca vrlo dobro razumiju da je dosada izbor. Ipak, ako pričamo o obliku nastave koji određeni nastavnik koristi, razumijem da je ex-cathedra pristup predavača nezanimljiv djeci i čini ih pasivnim promatračima. Sudionici odgojno-obrazovnog procesa ne trebaju bježati od modernizacije nastave.
Školske obveze su nešto na što se svaki učenik treba priviknuti, no pritom treba voditi računa i o razvojnim igrama te o slobodnim aktivnostima? Koliko su one važne za intelektualni razvoj djeteta?
-Od dana dolaska na ovaj svijet, roditelj može stimulirati razvoj mozga svog djeteta. Danas imamo mnoštvo didaktičkih igračaka koje prate rani razvoj djeteta. One ne moraju koštati bogatstvo i većina ih se može samostalno izraditi. Dijete instinktivno traži igru, u ranijoj fazi simboličku, a s polaskom u školu usvaja igre s pravilima. Problem modernog roditeljstva je u zaustavljanju te dječje spontanosti, razvoja govora, motorike, guranjem ekrana djeci u ruke. Često roditelje budućih prvašića savjetujem da djeci vrate okolnosti za igru kakve su generacije prije njih imale same po sebi – igranje na svježem zraku, pijesak, lopta, vožnja biciklom i slično, jer zamjećujem da su ekrani zauzeli tron. To je paradoks. Savjetujemo roditeljima da svojoj djeci pruže ono što su sami imali bez ikakva posebna ulaganja. To savjetujem, ali s jednom bitnom razlikom – da puno više razgovaraju sa svojom djecom o stvarima koje ih muče. Taj dio je u velikom broju slučajeva u prošlosti izostao u odgoju u našem društvu.
Na učiteljima je velik i odgovoran zadatak – kako motivirati učenike da dobro uče, ali i stvoriti pozitivan međusobni odnos. On je itekako potreban za uspjeh, zar ne?
-Figura učitelja je bitna za dijete, ali ne može i ne treba mijenjati obveze i odgovornosti roditelja. Mislim da većina učitelja u našem podneblju još uvijek uživa povjerenje roditelja i da u roditeljima imaju iskrenog partnera u odgojno-obrazovnom procesu. Iskustvo u radu mi govori da su roditelji slobodniji u komunikaciji s učiteljima i češće u pitanje dovode njegov autoritet. Također, i roditelji i učitelji su otvoreniji za glas struke koja je u većini škola još uvijek relativno nova pojava (psiholozi, edukacijski rehabilitatori, logopedi). Učiteljima i nastavnicima često savjetujem jednu stvar – držite se svoje uloge. Njegujte odnos, pružite znanje koje imate, ali i upoznajte granice svog posla. Tako ćete se zaštititi od profesionalnog izgaranja.
Često čujemo da su kazne „poželjne“ u odgoju. Što, primjerice, osjeća dijete kojem roditelj kaže da mora ići u kut zbog loše ocjene?
-Povezati ocjenu s osobnošću djeteta je pogrešno. Odgojna „jedinica“ ne postiže ništa. Ono što nazivamo kaznom trebala bi biti neka vrsta pedagoške mjere, a odgoja bez razgovora – nema. Dijete ne može gatati što roditelj želi postići kaznama ako razgovor izostane. Rekao bih da je, primjerice, uskraćivanje izlazaka u slobodno vrijeme djetetu koje je zanemarilo obveze i pri tom obmanulo roditelja o stanju u školi primjerena odgojna mjera dok dijete ne popravi svoj pristup radu i preuzme odgovornost. No to ne smije biti usmjereno na njegovu vrijednost i dostojanstvo, već isključivo na odabire koje je činilo i koje može popraviti.
Ako uočimo da dijete ima neke strahove ili komunikacijske poteškoće, kada je potrebno zatražiti stručnu pomoć?
-Kada pričamo o razvoju komunikacije onda treba znati da postoje faze razvoja govora i prije nego dijete nauči sklapati riječi u rečenicu, odnosno komunicirati verbalno. Ako dijete u fazama koje prethode verbaliziranju ne uspostavlja komunikaciju s roditeljem koristeći poglede, upiranje prstom u objekt koji želi da mu date ili, pak, ne pokazuje nikakvo zanimanje za igru s ukućanima ili drugom djecom, to su alarmi koje ne smijete ignorirati, pripisivati karakteru ili famoznoj frazi „proći će“. Ako pričamo o strahovima koje ne možemo pripisati razvojnim fazama, poput straha od školskih prostorija pri polasku u školu ili potresa, poželjno je odmah reagirati. U praksi, svake godine susrećem djecu koje imaju krizna razdoblja i želje za izbjegavanjem škole i svega što je s njom povezano. Tu je od ključne važnosti da roditelj zatraži stručnu pomoć na vrijeme. Suradnja roditelja, učitelja/nastavnika i stručnih suradnika u školi u školskim uvjetima dovodi do poboljšanja za dijete.
Kako Vi, kao psiholog, možete pomoći učenicima, nastavnicima, ali i roditeljima da razviju i održe svoje potencijale?
-Pitanje potencijala je svakako bitno, ali i često izlizana floskula proizašla iz moderne psihologije i menadžmenta. Ponekad se na nju „upecaju“ roditelji koji onda pod svaku cijenu dijete uključuju u mnoštvo aktivnosti pod krinkom „razvijanja potencijala“, a zaboravljaju bitne stvari – važnost uspostavljanja kvalitetnog odnosa sa svojim djetetom i provođenje kvalitetnog vremena s njim. Djeca čiji roditelji njeguju podržavajući odnos ispunjen toplinom, ali i jasnim granicama, čine najbolje za svoje dijete. Zapadno individualističko društvo precjenjuje uspjehe, bodove, medalje, lajkove, pratitelje i instant uspjeh i priznanice, a zanemaruje duboku potrebu čovjeka da bude voljen i da voli, da se dijeli s bližnjima i da se međusobno pomažu.
Ne može i ne treba svako dijete biti vrhunski sportaš ili pijanist, ali svako dijete može postati vrhunski čovjek. A da bi postalo takvim, roditelj mora u odgoju njegovati osjetljivost za potrebe bližnjega. U protivnom stvaramo društvo samodostatnih sebičnjaka u celofanu ostvarena, moderna čovjeka.
Psiholog Mario Brkić savjetuje kako pripremiti djecu za polazak u školu Dnevni.ba.
