Fra Živko, krsnim imenom Jure, sin Ivana i Luce Petričević r. Kovačević, rođen je u Jaklićima 25. rujna 1935. U Gospinoj crkvi na Šćitu krstio ga dan kasnije fra Vinko Vicić. Osnovnu školu pohađao je u Kopčićima i Šćitu (1942. – 1948.) s prekidima zbog Drugoga svjetskog rata. U franjevačko sjemenište i gimnaziju u Visokom primljen je 6. prosinca 1948. i završio osam razreda (1948. – 1954., 1955. – 1957.). Godinu novicijata proveo je u Kraljevoj Sutjesci, gdje je 14. srpnja 1954. pred provincijalom fra Josipom Markušićem obukao franjevački habit i uzeo redovničko ime fra Živko. Jednostavne zavjete položio je u istom mjestu pred provincijalom fra Borisom Ilovačom 15. srpnja 1955., a svečane u Sarajevu, također pred provincijalom Ilovačom, 16. travnja 1959. Nakon mature primljen je 22. lipnja 1957. kao redovan student Franjevačke teologije u Sarajevu. Prva dva semestra završio je u Visokom (1957. – 1958.), a sljedećih šest u Sarajevu (1958. – 1959., 1961. – 1963.). Kao student odslužio je vojni rok u Šapcu (1959. – 1961.). U crkvi sv. Ante na Bistriku u Sarajevu vrhbosanski nadbiskup Marko Alaupović podijelio mu je svete redove: subđakonat 17. veljače i đakonat 31. ožujka 1963., a za prezbitera ga zaredio na Plehanu 14. srpnja 1963. Mladu misu proslavio je na Šćitu 18. kolovoza 1963. Fra Kazimir Ivić u Bilješkama, poslije proslave fra Živkove mlade mise, bilježi: „Bilo je lijepo, narod veliki, misnika i bogoslova kao nikada dosad, a i ova mlada misa došla je iza 6 godina pauze. […] Na koncu je zahvalio srdačno i slatko mladomisnik, Bogu, svojim roditeljima, provinciji, samostanu i svim prisutnim, s obećanjem da će nastojati ovu zahvalnost, uz pomoć Božju, pokazati i svojim radom.“
Nakon ređenja uprava Provincije dekretom od 13. studenoga 1963. šalje fra Živka u njemački grad Mönchengladbach kako bi „nastavio i dovršio redovni studij teologije“. Od 1965. godine djelovao je u marijanskom svetištu u Marienthalu, potom je 15. travnja 1967. imenovan pastoralnim djelatnikom u Hrvatskoj katoličkoj misiji (HKM) Düsseldorf. Godine 1969. upisao je studij pastoralne teologije u Münsteru i imenovan je pomoćnikom fra Kruni Bekavcu u HKM Münster. Nakon što je dušobrižništvo za katolike hrvatskog govornog područja biskupije Aachen 1970. povjereno franjevcima Bosne Srebrene, sjedište misije bilo je u Mönchengladbachu, a prvi voditelj misije bio je fra Živko, imenovan 30. ožujka 1970. U jesen 1973. za voditelja misije došao je fra Franjo Mušura, koji je sjedište misije 1980. premjestio u Krefeld.
Nakon jedanaest godina provedenih na službi u Njemačkoj fra Živko je 20. studenoga 1974. imenovan župnim vikarom na Šćitu. U svibnju 1976., na provincijskom kapitulu, koji je održan u samostanu na Bistriku, izabran je za definitora Provincije, a na kapitularnom kongresu, održanom u istom samostanu od 17. do 19. lipnja, fra Živko je imenovan samostanskim vikarom na Bistriku i magistrom mladomisnika. Župničku službu obnašao je u Docu kraj Travnika od 21. rujna 1979. Na kapitularnom kongresu Provincije izabran je 30. lipnja 1982. za gvardijana u samostanu Rama-Šćit i imenovan župnikom 12. srpnja 1982. Nakon devetogodišnje službe na Šćitu ponovno je 29. travnja 1991. izabran za definitora Provincije.
Primopredaja u samostanu Rama-Šćit izvršena je 6. lipnja 1991. Fra Mladen Lucić je u samostanskoj kronici zapisao da su se promjene u ramskom kraju „sprovele do konca srpnja. Mi smo navikli da se pri izmjenama priredi lijepi zajednički sastanak, pa i u prirodu, pa se malo proveseli i u ljubavi rastane. A ovaj put sve je prošlo tiho i kao neka tajna, nezapaženo. Župnik iz Rumboka [fra Niko Stjepanović] otišao je da se nije ni pozdravio sa osobljem samostana, a živjeli smo stalno u ljubavi i miru. Čudim se takvom odlasku i čudim se odlasku fra Živka gvardijana na onako nečujnom, nezapaženom odlasku. Čijom je zaslugom tako ispalo ja ne znam, a i bolje da se u to ne uplićem.“
Uz službu definitora fra Živko je obnašao i službu ekonoma provincije i samostanskoga vikara u samostanu sv. Križa na Koševu, tj. u kući provincijalata (29. travnja 1991. – 25. srpnja 1997.). Od značajnijih njegovih ekonomskih poslova vrijedi istaknuti barem neke izvanredne: od 1992. do 1994. vodio je obnovu župne kuće u Sućurju na otoku Hvaru; 26. ožujka 1996. imenovan je voditeljem i članom Vijeća za rekonstrukciju u posljednjem ratu devastirane zgrade Franjevačke teologije na Nedžarićima, u Sarajevu. Zgrada je obnovljena 1997., a profesori i studenti vratili su se iz Samobora, gdje su boravili od 8. listopada 1992., u obnovljenu zgradu na Nedžarićima 20. ožujka 1997. godine.
Na kapitularnom kongresu Provincije koji je održan na Nedžarićima od 21. do 25. srpnja 1997., fra Živko je imenovan župnim vikarom u župi Sv. Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici kraj Zagreba i graditeljem pastoralnog centra Provincije Bosne Srebrene u Zagrebu. Župnikom je imenovan fra Stipo Pavličević. Župa u Sesvetskoj Sopnici povjerena je franjevcima Bosne Srebrene 6. lipnja 1991. dekretom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. U studenom 2000. započela je u Sesvetskoj Sopnici gradnja župne crkve i uz nju pastoralnog centra prema projektu arhitekta Srećka Kreitmayera. Gradilište je blagoslovio 15. srpnja 2001. zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Crkva i župna kuća pokriveni su 2006. godine.
Na kapitularnom kongresu, održanom na Nedžarićima od 26. lipnja do 1. srpnja 2006., fra Živko je izabran za gvardijana u samostanu sv. Ilije u Podsusedu kraj Zagreba te je nastavio gradnju pastoralnog centra u Sesvetskoj Sopnici. Od 17. srpnja 2009. do svoje smrti župni je vikar u samostanu na Šćitu. Zlatnu misu, 50 godina svećeništva, proslavio je na Šćitu 15. kolovoza 2013. Fra Živko, od milja zvan Žika, preminuo je 17. prosinca 2020. u bolnici u Mostaru u 85. godini života i 67. redovništva. Sahranjen je 19. prosinca 2020. u fratarskoj grobnici na groblju u Ripcima.
Fra Živko je povremeno pisao autorske članke, izvješća, nekrologe i prijevode s njemačkog jezika koje je objavljivao u Bosni srebrenoj (1976. – 1977., 1985. – 1986., 1988. – 1989., 1991., 1993. – 1997., 2000., 2002., 2004., 2008. – 2013., 2015. – 2016.). Posthumno je, nekoliko dana poslije njegove smrti, iz tiska izišao njegov prijevod s njemačkog jezika knjižice Floriana Russija O vrednotama i krepostima. Nedogmatska razmatranja. U predgovoru fra Živko bilježi: „Ova je knjižica poticaj na razmišljanje o našem suvremenom ostvarivanju dobra, o našim čežnjama, težnjama, tenzijama, nastojanjima i ciljevima i tome kako ih ostvarujemo. Ujedno je ona i upozorenje da nije čovjek tu radi vrednota, nego su vrednote one koje privlače i zovu, a ostvarujemo ih krepostima kao stazama koje do njih vode. Zamjena ovih pozicija vodila je često zloporabi kako vrednota tako i kreposti.“
Za vrijeme fra Živkova gvardijanstva na Šćitu (1982. – 1991.) na jednostavan i gotovo opušten način stizale su mnogobrojne ideje. Tada je započela obnova Franjevačkog samostana u Rami ne samo u građevinskom nego i u kulturnom i duhovnom smislu. Zapravo, on je stvorio uvjete da samostan postane duhovno, kulturno i nacionalno središte Rame. Njegovom idejom započelo je održavanje susreta s Ramljacima koji su nakon formiranja Ramskoga jezera odselili iz Rame. Od 1. do 3. lipnja 1985. upriličen je susret s Ramljacima koji su odselili u Slavoniju, a od 21. do 23. rujna 1985. organiziran je susret s onima koji su odselili u Zagreb i okolicu. Tradicija održavanja Ramskih susreta održala se do danas.
Na samostanskom kapitulu na Šćitu 29. studenoga 1987. zaključeno je da se na Kedžari, grobu Dive Grabovčeve, uredi pristojno mjesto za slavlje euharistije i počne raditi na izgradnji spomen obilježja. Samostanski kroničar fra Mladen Lucić bilježi: „Zaključeno je da se uredi pristojno mjesto sa podijem za oltar i misu, da se napravi red u ispovijedanju i misama, da se osigura ozvučenje, da se angažiraju i župa Doljani i samostan Šćit. Da se počne raditi na izgradnji kapelice i dostojnog, pristojnog spomenika. To je mjesto smješteno u lijepom prirodnom ambijentu. Sam događaj sa Divom Grabovčevom je vrlo privlačan, posebno za mlade koji dolaze tamo, prve nedjelje po Petrovu, u velikom broju i to bi bila velika šteta, veliki promašaj to ne iskoristiti u pastoralnom pogledu.“
Kao kulturni djelatnik fra Živko je ostvario plodnu suradnju s likovnim umjetnicima koja će rezultirati respektabilnom zbirkom umjetničkih djela u samostanskoj galeriji. „Posebno se radovao kontaktima s likovnim umjetnicima, svako donirano djelo primao je s radošću i zahvalnošću. Svima je slao pismene zahvale,“ prisjeća se Božo Mišura. Fra Mladen Lucić u samostanskoj kronici pod datumom od 17. ožujka 1991. bilježi kako je u Zagrebu nabavljeno petnaestak slika hrvatskih umjetnika koje su donesene na Šćit i „tako udareni temelji kolekciji slika u samostanu ramskom. Istina, još nema uređenih prostorija za to, ali će se prostorije ubrzo urediti u sadašnjoj kući – samostanu, pošto preselimo u novosagrađeni samostan koji je uređen i čeka na useljenje.“
Fra Živko je bio ne samo velik kulturno-pastoralni radnik nego i velik graditelj. Za vrijeme njegova gvardijanstva sagrađen je novi samostan na Šćitu. U gradnju samostana krenulo se u lipnju 1986. Provincijal fra Luka Markešić je na svetkovinu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla (29. lipnja 1986.) blagoslovio početak radova na izgradnji novoga samostana. Pet godina kasnije, 2. lipnja 1991., samostan je blagoslovio splitsko-makarski nadbiskup u miru dr. Frane Franić. U samostan su fratri uselili u lipnju iste godine.
Godinu dana nakon početka gradnje novog samostana, započela je i gradnja podružne crkve u Podboru. Dana 18. listopada 1987. pod misom koju je predvodio fra Ljubo Lucić, profesor teologije u Sarajevu, gvardijan i župnik fra Živko blagoslovio je temelje nove podružne crkve, smještene na brežuljku gdje se dodiruju sela Podbor i Ploča. Crkva je pokrivena koncem studenoga 1989., kada je u njoj proslavljena prva misa. U toj crkvi, s dvjema vjeronaučnim dvoranama, počela se krajem 1989. slaviti misa nedjeljama i svetkovinama. U listopadu 1990. urađena je vanjska fasada crkve, a radovi su nastavljeni tek 1994. Pomoćni vrhbosanski biskup dr. Pero Sudar predvodio je 31. srpnja 2005. svečano misno slavlje i blagoslovio podružnu crkvu posvećenu sv. Ani.
Za vrijeme gradnje podružne crkve u Podboru među vjernicima Jaklića i Družinovića pokrenuta je ideja izgradnje podružne crkve i u Jaklićima. Domaćini sela održali su 21. prosinca 1989. sastanak s gvardijanom fra Živkom. Početkom siječnja 1990. održan je novi sastanak, a 9. rujna 1990. donesena je odluka o gradnji crkve. Plan je trebao izraditi ing. Ivan Antolić iz Zagreba, koji je izradio i plan za crkvu u Podboru. Početkom sljedeće godine, 13. siječnja 1991., u Jaklićima je održan novi sastanak i razgovor o gradnji podružne crkve. Međutim, odlaskom gvardijana fra Živka na novu dužnost u Provinciji u lipnju 1991. i zbog početka rata, u kojem je Rama, kao i cijela Bosna i Hercegovina, osjetila teške ratne posljedice, odustalo se od daljnjih aktivnosti na izgradnji podružne crkve u Jaklićima.
Fra Živko je poštovao ramsku pučku tradiciju, posebno tradiciju štovanja Majke od Milosti – Gospe Ramske. Poradi toga je 1987. organizirao veliku proslavu povodom 300. obljetnice selidbe fratara i naroda iz Rame u Cetinsku krajinu u listopadu 1687., kojom prigodom je i odnesena čudotvorna slika Gospe Ramske, koja se danas štuje kao Gospa Sinjska. Prvi put nakon 300 godina slika je donesena u Ramu. Tu veliku svečanost 8. rujna 1987. predvodio je zagrebački kardinal Franjo Kuharić. Nekoliko dana ranije, 4. i 5. rujna, u sklopu duhovno-pastoralne proslave u povodu 300. obljetnice seobe Ramljaka u Cetinsku krajinu, organiziran je povijesno-teološki simpozij. Zbornik radova sa simpozija, naslovljen Selidba Ramljaka, objavljen je sljedeće godine. I ne samo to: pod fra Živkovim vodstvom snimljena je 1988. i video-kaseta o Rami pod nazivom Ramo moja.
U vremenu fra Živkova ramskoga gvardijanstva započinju i političke promjene u bivšem socijalističkom sustavu. Nije oklijevao. Bio je inicijator podizanja spomenika na Šćitu poginulim Ramljacima u Drugom svjetskom ratu i poraću. Kako je i objavljeno u Službenom informativnom glasilu Franjevačkog provincijalata u Sarajevu – Bosna srebrena, fra Živko je bio „idejni začetnik podizanja Ramskog križa. Radi njegove realizacije proveo je javni natječaj za izbor prihvatljivog umjetničkog rješenja toga spomenika. Kada se pogledaju zapisnici sa sastanaka Odbora za izgradnju spomenika, vidljivim postaje da su uz njega u svim tim etapama pripreme, odabira umjetnika i izgradnje spomenika i svega onoga što to djelo sa sobom nosi – od teksta do simbola – bila i druga dvojica ramskih fratara, fra Luka Markešić i fra Ljubo Lucić.“
I dok se rađala i razvijala ideja o podizanju spomenika, fra Mladen Lucić je 1990. u samostanskoj kronici zapisao: „Svaki ozbiljan Ramljak osjeća da spomenik treba i da je trebalo davno na tome raditi […], ali politička situacija nije dozvoljavala. Sedamdesetih godina Stipica Jelić-Balta iz Jaklića i fra Mladen Lucić sa Šćita bili su započeli raditi na jednom, istina skromnom spomeniku. Počeli su tražiti dobrovoljne priloge. Policijska vlast je čula i sve onemogućila. […]
Iza nastupa demokracije o tome se drugačije misli i prosuđuje. Odbor koji je formiran 14. X. [1990.] na Šćitu sastao se opet na Šćitu 24. XI. [1990.] iza podne. Uz odbor prisutno je bilo desetak umjetnika koji su pregledali teren da bi točno odredili lokaciju i da bi dali sugestije i ponudili svaki svoj plan budućeg spomenika. Na večeri u novoj sali skupilo se što odbornika, što umjetnika, što promatrača preko stotinu ljudi. Svatko je imao prigodu da iznese svoje mišljenje i o lokaciji i o načinu spremanja i rada. Sastanak se protegao dugo u noć. Bilo je prijedloga da se spomenik podigne na Križima, na Rašću ili u crkvenom dvorištu – pred samostanom. Lucić Mladen je predlagao da se spomenik podigne na groblju u Ripcima jer taj brežuljak dominira čitavom kotlinom, tu se pokapaju i svećenici koji umru na Šćitu. Taj su prijedlog odbili prvo fratri sa Šćita, tobože daleko od crkve i Šćita. Selo Rumboci zahtijeva da se radi u Rumbocima. Oni svakako vuku izvan drugih! Izgleda da je konačno – bar za sada – ostalo da se spomenik pravi na samostanskom guvnu. U tom slučaju bi se štale morale izmjestiti i staviti u bašču iza stare kuće – negdje pod gajem. Zamišlja se veliki park na guvnu i na mjestu štala, a usred parka veličanstveni spomenik sa popisom svih poginulih u ratu i svih onih koje su poklali i pobili četnici 1942. i partizani od 1941. – 1950. Zamisao velika i lijepa, a da li je ostvariva, to će se tek vidjeti. Istina je da ljudi ostvaruju velika djela pa bi mogli i ovo. Daj Bože. Za sada je politička situacija tako zakuhana da se može očekivati i gora situacija. U Bosni je tako stanje da su Hrvati zbijeni u ‘ćošu’. Istina je da nas je i najmanje u Bosni, slab natalitet, iseljavanja tako reći svakodnevna. Na svim položajima dugo nas nema ni na sporednom kolosijeku.“
Dana 11. studenoga 1990. uime Odbora za podizanje spomenika žrtvama II. svjetskog rata u Rami mr. Anto Lovrić pozvao je devet hrvatskih akademskih kipara da 24. studenoga dođu u samostan na Šćitu kako bi se „pobliže upoznali s predviđenim prostorom, ambijentom i idejnom koncepcijom spomenika“. Od pozvanih kipara na natječaju su sudjelovali Josip Marinović, Stipe Sikrica, Ilija Dumančić-Kid i Mile Blažević. Mr. Anto Lovrić, predsjednik Odbora za podizanje spomenika, dopisom od 22. veljače 1991. obavještava fra Živka, jednog od trojice dopredsjednika Odbora: „Evo, javljam se prvi puta na našem zvaničnom memorandumu [na memorandumu stoji: Odbor za gradnju spomenika žrtvama četničkog pokolja 1942. godine te ratnog i poratnog stradanja Hrvata u općini Prozor] sa svim potrebnim podacima za koje se nadam da nećete imati primjedbi. Ujedno Vas obavještavam, da sam jučer pozvao sve učesnike u natječaju za izradu idejnog rješenja spomenika, sa svim elementima s kojima smo se složili na sastanku na Šćitu, da radovi trebaju biti svi predani najkasnije do 1. ožujka 1991. godine.“ Žiri se nakon pristiglih ponuda u ožujku 1991. odlučio za Ramski križ Mile Blaževića. Križ visine 4 m, težine 2 tone, bit će postavljen u samostansko dvorište 1996. Sljedećih godina nastavilo se kulturno, umjetnički i duhovno oplemenjivati svetište Majke od Milosti – Gospe Ramske; uređeni su crkva, samostan, Kuća mira i Etnografski muzej.
Godine 1991. slavila se 700. obljetnica dolaska franjevaca u Bosnu (u Srebrenicu) 1291. godine. Kao definitor i ekonom Provincije fra Živko je zdušno sudjelovao u organizaciji i provedbi velebnog događaja pod nazivom Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291–1991. Svečano misno slavlje u sarajevskoj Skenderiji predvodio je 14. rujna 1991. zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić. Proslava 700. obljetnice obilježena je u Rami 1. i 2. lipnja 1991. znanstvenim simpozijem, liturgijskim slavljima i blagoslovom novoga samostana. Iz zapisā u samostanskoj kronici fra Mladena Lucića, koji navodi osnovne činjenice ramske proslave, vidljiva je Žikina veličina. Za simpozij povodom proslave spomenute obljetnice okupio je sve intelektualne snage Rame oko ramske podružnice Matice hrvatske, s njezinim predsjednikom dr. Hrvojem Gardavskim, i dao joj zadatak da organizira znanstveni skup na temu dolaska franjevaca u Bosnu i Hercegovinu. Matica hrvatska naručila je izradu spomen-plakete koja je uručena zaslužnim ustanovama i pojedincima. Objelodanila je i reprint izdanje knjige fra Jeronima Vladića Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu iz 1882. godine. Fra Živko je uspio u Ramu dovesti Lado, hrvatski profesionalni folklorni ansambl iz Zagreba, što je tada bio događaj od prvorazrednog značaja. Popis pozvanih na simpozij govori o fra Živkovoj otvorenosti prema ljudima i njihovim političkim stavovima. Fratri su se bojali da Ramljaci neće razumjeti simpozij. Međutim, bilo je impresivno, a fra Mladen to opisuje s posebnim ushitom: „Proslava je bila na kulturnom i vjerskom planu. Prvi dio je obavljen u subotu prije podne. Održan je simpozij sa predavanjima kulturnih radnika. […] Posjeta je bila izvan očekivanja, puna sala i pun samostanski hol pred salom i bilo je dosta ljudi i u dvorištu, na stubištima pred crkvom. […] Drugi dan proslave, duhovni dio, bio je sa sv. misom u 11 sati u nedjelju. Misa je bila u crkvenom dvorištu, koje su vjernici ispunili i nisu mogli stati svi u dvorište pa je bilo dosta vjernika i izvan dvorišta. […] Misu je predvodio gosp. dr. Frane Franić, nadbiskup iz Splita u mirovini. Nadbiskup je lijepo, razgovjetno, glasno i srdačno ocrtao početak i razvoj vjere kod Hrvata, i tu vjeru su franjevci čuvali, za nju živjeli i žrtvovali se kroz evo punih sedam stoljeća, pa će s pomoću Boga i dalje nastaviti. […] Pod misom su vrlo skladno i privlačno pjevali članovi ansambla narodnih pjesama i plesova hrvatske ‘Lado’. […] Pjevanje i sviranje se jako dopalo narodu Božjemu i svim gostima koji su bili prisutni, a bilo je i muslimana koji su do konca sve slušali. […] Isti dan, 2. lipnja, novi samostan blagoslovio je nadbiskup Franić. ‘Lado’ je u subotu na večer u 20 sati imao nastup narodnih pjesama i plesova pred crkvom na prostranom i povišenom podiju. Slušatelja je bilo vrlo mnogo, a posebno je bilo mnogo mlađarije. Svi su se veseli i razdragani razišli.“
U svojim sjećanjima na fra Živka, s kojim je prijateljevao i surađivao, Božo Mišura između ostalog bilježi: „Oni koji su ga poznavali i susretali, kao primjerice fra Stjepan Pavić, znali su reći da bi Žiku, uvijek kad bi bili kod njega, doživjeli kao radosna i dobra čovjeka, i svaki susret s njim bio je okupan radošću i dobrotom. Bio je ‘čovo’, kako oslovljavamo ljude od akcije, i uvijek je nastojao uključiti što više ljudi, nitko mu nije smetao, imao je srce veliko k’o sepet.“ Fra Živko, koji je s Božom bio u komunikaciji do posljednjih dana svoga života, u pismu od 17. prosinca 2014. zahvaljuje mu na svemu učinjenom za Ramu: „Ovo je prilika da naglasim i podvučem da se mi ramski fratri jedva možemo revanširati za sve ono što ste učinili za nas, pa i za narod u Bosni i Rami. Nisu u pitanju samo novac i druga materijalna dobra, nego još više Vaša privrženost i pažnja prema nama fratrima. Toga nam nedostaje ovdje u Rami i šteta je što ste nam tako daleko.“
Poznato je da su se na samostanskom balkonu u Rami vodile zdrave i konstruktivne rasprave i da su se rađale mnogobrojne ideje koje su i realizirane. Znao je fra Živko vješto potaknuti raspravu pa se onda nekamo izgubiti da ne smeta. Balkon je bio svojevrstan forum, na njemu su se generacije ramskih fratara uključivale u kulturni, socijalni i duhovni život Rame. „Ako si ikad, bio ti fratar ili ne fratar, stupio na samostanski balkon na Šćitu, morao si osjetiti čudno i jedincato ozračje ovog toposa. Od gvardijanstva fra Živka Petričevića ova fratarska razgovornica postaje locus et fabula samostanskoga života i djelovanja. Priča je ovo koja traje i plemenito patinira sve fratarsko; konstruktivno i rekreativno. Priča s balkona i o balkonu izišla je među svijet i trajno ozračila mnogo širi vidokrug od ramskoga. Treba je čuvati kao dio žive memorije, jer ona to višestruko zavrjeđuje“ (S. Lovrić).
Svoja sjećanja na fra Živka sublimira Božo Mišura riječima: „Naravno, nismo mi svi voljeni od svih. Pa tako ni fra Živko. Bilo je čak i onih koji su ga mrzili. Čak i među njegovom subraćom. Veoma često i ne znajući zašto. Mislim da bi se na takve mogle primijeniti riječi lorda Chesterfielda: ‘Ljudi mrze one koji u njima bude osjećaj niže vrijednosti.’ A Žika je svojim upornim i uspješnim radom izazivao zavist s kojom se neki nisu znali nositi pa su je pretvarali u mržnju. Međutim, on se s time znao nositi pa je lakše savlađivao te nedostatke komunikacije, pretpostavljajući tome onu narodnu poslovicu: ‘Postoje ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kad se uhvate za glavu!’“
Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene (1557. – 2020.), Općina Prozor-Rama, Prozor 2022.
