Fra Ljubo, krsnim imenom Tadija, sin Stjepana i Kate Lucić r. Sliško, rođen je 2. listopada 1931. u Jaklićima. Krstio ga na Šćitu dan kasnije fra Nenad Petrović. Osnovnu školu završio je na Šćitu i Podhumu (1938. – 1942.), srednje školovanje u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom u ratnom vremenu, s prekidima (1942. – 1949., 1950. – 1952.). U novicijat ga je primio u Kraljevoj Sutjesci 26. rujna 1949. provincijalov delegat fra Miroljub Pervan. Ulaskom u novicijat uzeo je redovničko ime fra Ljubo. Prve zavjete položio je 27. rujna 1950. u Kraljevoj Sutjesci pred provincijalom fra Josipom Markušićem. Isti provincijal primio je u Sarajevu 7. listopada 1953. i njegove doživotne zavjete. Na temelju višeg tečajnog ispita, položenog 29. lipnja 1952. u Visokom, upisan je 1. srpnja 1952. kao redovan student Franjevačke teologije, gdje je završio deset semestara (1953. – 1958.). Zbog prometnog udesa – pregazio ga kamion – nije mogao ni upisati ni pohađati predavanja zimskog semestra akad. godine 1952./1953. Pri kraju teološkog studija u Sarajevu primio je svete redove: subđakonat 3. prosinca 1956., đakonat 17. ožujka i prezbiterat 29. lipnja 1957. Sve redove podijelio mu je u franjevačkoj crkvi na Bistriku u Sarajevu generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije Marko Alaupović. Mladu misu proslavio je 21. srpnja 1957. na Šćitu, gdje je obnašao službu samostanskog i župnog vikara (1958. – 1959.).
Postdiplomski studij pohađao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani (1958. – 1960.), gdje je magistrirao radnjom Mariologija u novijoj hrvatskoj lirici (1960.), a potom doktorirao iz teologije disertacijom Motivi vjerodostojnosti i privlačnosti kršćanske objave u apologetici svetog Augustina (1964.). Kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1961. godine predavao je sljedeće predmete: Porijeklo i povijest religija, Dogmatika, Hodegetika, Odabrana pitanja – fundamentalna teologija, Seminar – pastoralna teologija, Seminar – apologetika, Moralna teologija, Mysterium salutis, Seminar – islam, Misiologija, De fide, Islam i Seminar – dogmatika. Sudjelovao je na mnogim znanstvenim skupovima te pisao o raznovrsnim temama u revijama, kalendarima, časopisima i novinama. Povremeno je pisao u Bosni srebrenoj (1974., 1976. – 1978., 1981. – 1982., 1984., 1986.), Jukiću (1979.), Biltenu Franjevačke teologije (1977. – 1979.), Dobrom Pastiru (1966.), Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva (1977.), Novi et veteri (1988.), Bosni franciscani (1995.), Danima (1992. – 1995.) i Stećku (1994. – 1995.). Skupa s fra Vjekom Božom Jarkom napisao je tematski tekst u Kalendaru Dobri Pastir za 1967. godinu, a sam za tri godišta 1988. – 1990., što čini oko 500 stranica popularno pisanog teksta. Stalni je suradnik Svjetla riječi od njegova pokretanja (1983.), potom i glavni urednik (1985. – 1994.) te pisac mnogih zapaženih, nepotpisanih komentara u toj reviji, kao i bezbroj tekstova za razne prilike i listove. Neke od književno i novinarski najsnažnijih tekstova objavio je u sarajevskom magazinu Dani za vrijeme opsade Sarajeva (1992. – 1995.). Za vrijeme rata neumorno je pisao dnevnik, koji je posthumno objavljen pod naslovom Između neba i granata, koji se smatra među najboljim svjedočanstvom o životu u opsjednutom Sarajevu i ratu u Bosni i Hercegovini.
U Predgovoru posthumno objavljenoj fra Ljubinoj knjizi Osuđeni na nadu. Deset godina jednog fratarskog bilježenja (1984–1995) Ivan Lovrenović navodi: „Autorska neponovljivost stila: ritam i intonacija Lucićeve rečenice mogli bi se izučavati kao vrhunski primjeri novinske proze! Kada Lucić ‘lomi’ i sinkopira svoj ritam, kada izokreće uobičajeni intonacijski modus rečenice, on čini odstupanje i ‘prekršaj’, ali tek i samo zato što odlično osjeća dinamiku jezika, što poznaje njegovu logiku i njegova pravila, i što zna kako se ona smiju i mogu kreativno ‘prekršiti’ da bi se na značenju dobilo više, da bi misao jače bljesnula i plastičnije se izrazila, da bi se između teksta i čitaoca postigla izravnija i prisnija komunikacija. Moglo bi se reći: Lucić je pisao onako kako je mislio, kako je osjećao, što nas, onda, od pitanja stila i autorskoga pečata dovodi i do pitanja temeljne uvjerenosti i uvjerljivosti. Do iskrenosti i otvorenosti, koja je kod Lucića potpuna, razoružavajuća. Zato je njemu dano, kao malo komu, da i o najbolnijim i o najosjetljivijim stvarima piše bez uvijanja, bez kalkulacije, s gorčinom kad treba, pa i ljutnjom, ali uvijek s pozivom na ljudsku uzajamnost bez predrasude i bez predračuna. Još je u nečemu snaga fra Ljubine uvjerljivosti: kao zalog vjere u uzajamnost i otvorenost, on ne nudi superiornost svoje pozicije i svoje vjere, nego – svoju slabost. Primjerice, samo je čovjek Lucićeva karaktera mogao javno kazati i ovo: ‘Crkva je u najvećoj mjeri kriva za pobjedu nacionalističkih stranaka na izborima 1990. godine, uključujući i HDZ. I ja sam agitirao za HDZ, jer je to tada bio službeni stav Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.’ Mnogo ih je koji su, zajedno s Lucićem i mnogo više od njega, tada agitirali, a danas se prave nevješti… Lako im je: fra Ljube više nema da ih, barem samo onim jednim svojim kosim pogledom, posrami.“
Fra Ljubo je njegovao posebnu ljubav prema rodnom kraju, stalno je proučavao povijest i često pisao povijesne crtice iz prošlosti Rame, među kojima je i članak Religioznost Ramljaka i njegova „ujaka“, objavljen u publikaciji Selidba Ramljaka (Sarajevo, 1988.), izdanoj u povodu 300. obljetnice nasilnog iseljenja Ramljaka u Cetinsku krajinu (1687. – 1987.). Iz navedenog članka nastaje njegovo djelo o Rami, Rama kroz stoljeća, objavljeno posthumno.
Kao profesor na Franjevačkoj teologiji obavljao je istodobno dužnost pomoćnika meštra bogoslova (1962. – 1967.), vikara (1968. – 1973.) i gvardijana (1973. – 1979.) samostana sv. Ante na Bistriku. Bio je rektor [dekan] Franjevačke teologije u Sarajevu (1974. – 1979.) i prefekt studija u Provinciji (1985. – 1988.). Neprekidno se od 1961. bavio pastoralnim radom u crkvi sv. Ante u Sarajevu, gdje je za mlade organizirao susrete na kojima ih je oduševljavao za studij, za ljubav prema transcendentnom. Bio je također blizak svima u potrebi; mnogi su dolazili na razgovor, po savjet. Bio je identificiran sa samostanom Sv. Ante na Bistriku.
Fra Ljubo je imao mnogo prijatelja i poznanika izvan franjevačke zajednice posebno za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, jer je cijelo vrijeme rata ostao u Sarajevu. Bio je sudionik svih važnijih događaja tih godina. Sam je dijelio humanitarnu pomoć, spašavao uhićene, pregovarao s najvišim civilnim i vojnim vlastima. Sudjelovao je i u kulturnim i međureligijskim događajima grada Sarajeva. Primao je strane veleposlanike i diplomate, ali i one najpotrebnije, za koje je malo tko imao vremena i srca. I na kraju, kad je rat završio, otišao je održati predavanja studentima Franjevačke teologije, za rata izmještene u Samobor, odakle se nije vratio u Sarajevo. Zatekla ga je smrt u prometnoj nesreći u Zagrebu 20. prosinca 1995. u 64. godini života i 45. redovništva. Pokopan je u fratarskoj grobnici na groblju u Ripcima 23. prosinca 1995.
Ako bismo, kako bilježi fra Ivan Tučić, prema onome što je fra Ljubo govorio i pisao pokušali napraviti njegovu osobnu iskaznicu, na prvom mjestu trebali bismo istaknuti njegov franjevački identitet. „Jednostavnost života sv. Franje, prema kršćanskoj poruci, fra Ljubo je shvatio kao idealni put prema Bogu. Taj put jednostavnosti, iskrenosti i uvjerenja morao se očitovati u licima drugih ljudi, posebno onima u potrebi. Poput sv. Franje, koji se pojavio u vremenu velikih previranja u zapadnom svijetu posebno izraženom u podjeli ljudi na plemenite i proste, bogate i siromašne, svećenike i laike, fra Ljubo je u Bosni, posebno u vremenu zadnjega rata, bio nada običnom čovjeku tako što mu se približio i darovao. U svojim nastojanjima nerastavljivo je bio povezan sa svojim vremenom, u kojemu je bio blagoslov za mnoge. Na pitanje koje je postavljao u razmišljanjima o budućnosti franjevaštva u Bosni, daje na prvi pogled jednostavan odgovor, ali sa zahtjevnim moralnim imperativom – franjevački svjedočiti evanđelje i u Bosni tražiti braću. Taj je imperativ vidljiv gotovo na svakoj stranici njegovih razmišljanja, koja su nastala u svakodnevnim provjerama vlastite ljudskosti.“
Fra Ljubo je bio čovjek dijaloga. Vjerovao je u zajednički život različitih religijskih i društvenih svjetonazora. Poput sv. Franje odabrao je put dijaloga i međureligijskog prihvaćanja koji je posebno u Bosni, usprkos stalnim destruktivnim pokušajima, jedna od osnovnih paradigmi bosanskih franjevaca. Ta je paradigma posebno u ratu i naovamo često osporavana nacionalističkim ludilom, koji i u ovome vremenu poprima sve snažnije forme. Fra Ljubo je znao da je put dijaloga uvijek teži put i stalno je u svojim tekstovima kroz jednostavne primjere iz svakodnevnog života naglašavao vrijednost toga puta. Isticao je: „Za ljubav je potrebno tisuću razloga, a za mržnju samo jedan! Prijateljstvo se može izgrađivati godinama (pa i stoljećima), a neprijateljstvo može planuti u trenutku. […] Stara je izreka da će na kraju svijeta ‘Bog pitati za mačku i za komšiju’: kako smo se ponašali prema Božjim stvorenjima i prema ljudima. Na to se u ovoj zemlji uvijek gledalo. Komšija je uvijek bio važniji od svakog čeljadeta, jer svoje si smio i naružiti i prebiti, ako ne sluša, a komšinsko si morao uvijek paziti, pa ako ti je što i skrivio, morao si se strpiti i mirno upozoriti komšiju kakvo je pa nek mu on ‘ušesa čupa’, a ti čuvaj dobre odnose!“
Usprkos ratnom paklu fra Ljubo nije izgubio vjeru u dijalog i zajednički život. Prolazi, kako ističe Ivan Lovrenović, „kroz pakao Sarajeva i Bosne i Hercegovine, svakodnevno gledajući otvorenih očiju prizore ubijanja, smrti, pakla, razaranja, zločina, ali vi nikada u njegovoj rečenici nećete vidjeti da on pred tom smrću pada ničice, da joj se predaje. Od fra Ljube se to odbijalo, jer on je bio uzoran čovjek života.“ Iako se ponekad i činilo, posebno je to vidljivo u reportažama za vrijeme rata u Bosni, da je izgubio nadu u život, da je Bosna ubijena, ipak nas njegova objektivnost, želja da što istinitije prikaže trenutnu situaciju bez imalo pristranosti, tjera na pomisao da ljubav prema istini znači ljubav prema životu. Jer samo gledanje istine u oči budi nadu u novi život.
Fra Ljubo je široj javnosti poznat i po dvjema knjigama dnevnika: Između neba i granata. Sarajevski dnevnik. To je dnevnik o životu u opkoljenom Sarajevu (1992. – 1995.) koji daje ne samo pouzdane informacije o Sarajevu nego i o događajima zabilježenima na putovanjima kroz Bosnu za vrijeme rata. U njemu se ne iznose samo činjenice i šture informacije o ratnim strahotama i njihovim posljedicama nego se također nastoji pronaći i raskrinkati uzroke zavađenog stanja, a njih fra Ljubo vidi prije svega u nacionalnim politikama koje su svoj nacionalni teritorij htjele očistiti od pripadnika drugih nacija i religija.
Iako je Dnevnik svojevrstan spomenik ljudi i događaja u vremenu rata u Bosni, on je također potvrda i sažetak fra Ljubina života. Jednostavnost života po primjeru sv. Franje, koja se očitovala u tolikim ljudima kojima je fra Ljubo bio svjetlo u tami rata i vjera u mogućnost zajedničkog života svih ljudi, čini neprekinutu nit njegova života. U svome sjećanju na fra Ljubu novinar i dugogodišnji glavni urednik sarajevskog magazina Dani Senad Pećanin kaže: „Strašno me žalosti što živimo u sredini i vremenu u kojoj je važno istaći da su ovdje postojali i postoje ljudi koji u drugome traže i gledaju čovjeka, bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Među takve je spadao i fra Ljubo. I ako ičega veličanstvenog postoji u tragediji koja je ratom pogodila Bosnu i Hercegovinu, onda to postoji zahvaljujući pojedincima kao što je fra Ljubo, a ne bilo kojim institucijama, organizacijama ili zajednicama.“
Fra Ljubo je i za ovo naše vrijeme mirnoga rata opomena i putokaz kako da se ne uklopimo u nametnute aršine. Putokaz je u neprihvaćanju mržnje i prezira, odnosno podjela koje nam se svakodnevno serviraju, nego da iskreno i zajednički stvaramo nikad ostvarenu sintezu Bosne i Hercegovine, u kojoj ima mjesta za radost s drugim ljudima, narodima, kulturama i religijama. Taj izazov, uvjeren je fra Ivan Tučić, naša je obveza prema svim onim bosanskim franjevcima koji su u to vjerovali. A jedan od njih bio je i fra Ljubo. Primjer njegova franjevačkog života i svjetlo njegove riječi ostaju i dalje živjeti u franjevcima i fra Ljubinim prijateljima, kao i u onima koji ga poznaju samo preko njegovih tekstova.
Objavljena djela:
Motivi vjerodostojnosti i privlačnosti kršćanske objave u apologetici svetoga Augustina, Sarajevo 1964., Zbor Franjevačke teologije u Sarajevu (drugo izdanje), Sarajevo, 1967.
Rama kroz stoljeća, Franjevački samostan Rama-Šćit, Svjetlo riječi Sarajevo, Rama, 2002.
Između neba i granata, Sarajevski dnevnik 1992. – 1995., I. dio, Svjetlo riječi Sarajevo-Zagreb, Sarajevo – Zagreb, 12005., 22007.
Između neba i granata, Sarajevski dnevnik 1992. – 1995., II. dio, Svjetlo riječi Sarajevo-Zagreb, Sarajevo – Zagreb, 2006.
Osuđeni na nadu, Svjetlo riječi Sarajevo, Franjevački samostan Rama-Šćit, Sarajevo – Rama, 2012.
Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene (1557. – 2020.), Općina Prozor-Rama, Prozor 2022.
