back to top

Iz mržnje prema vjeri

Ovih veljačkih dana članovi Hercegovačke franjevačke provincije i vjernički puk sjećaju se ubijene (su)braće franjevaca. Njih 65 od 66 franjevaca partizani, odnosno pripadnici NOVJ i OZNA-e – ubili su bez ikakva suđenja tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Kao prva žrtva ovih zločina, počinjenih uglavnom iz mržnje prema vjeri – navodi se kongorski župnik fra Stjepan Naletilić kojeg su partizani ubili u svibnju 1942. na području Kupresa. Većinu franjevaca su pripadnici Osme dalmatinske brigade, te OZNA-i i KNOJ-a ubili tijekom 1945. na području Vrgorca, Međugorja, Mostarskog Graca, Čitluka, Širokog Brijega, Knešpolja, Ljubuškog, Izbičina, Mostara, Kočerina, Zagreba, „križnog puta“. Najpoznatiji i možda najmonstruozniji zločin počinjen je na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. kada su partizani ubili 12 franjevaca, te ih zatim spalili i zatrpali u ratnom skloništu u okrilju samostanskog vrta. Ubojstva su nastavljena u narednim danima tijekom “Mostarske operacije”; a prilikom ulaska partizanskih jedinica u Mostar, ubijen je provincijal fra Leo Petrović i još šestorica fratara. Od kojih je jedan bio nepokretni starac, tretiran valjda kao politički i vojni neprijatelj. Sveukupno se zna za grobove tek 34 ubijena fratra.

Počinitelji zločina su lažno optužili franjevce kao suradnike i sljedbenike ustaškog režima, te su ih držali najodgovornijim što njihov komunističko – agit-propovski rad u Hercegovini ima iznimno slabe rezultate. U partizansko-komunističkim elaboratima, uz Katoličku Crkvu u cjelini; „optužnica“ se usmjerila na hercegovačke franjevce i samostane u Mostaru, Širokom Brijegu, Ljubuškom i Duvnu, dok se u epicentru optužbi našao samostan i gimnazija na Širokom Brijegu. Naime, navedena je elitna obrazovna institucija, prema komunističkoj konstrukciji – obrazovala i iznjedrila dobar dio ustaškog kadra, te su franjevci u borbama za Široki Brijeg prikazivani sa Šmajserom, a ne krunicom u rukama. Ovakav narativ samo je preuzela i preuveličala – s dodatnim difamacijama na račun franjevaca i jugoslavenska historiografija. Sve je počelo s protukatoličkim pamfletom Krvava Crkva Đure Vilovića, a zatim se propaganda nastavila Novakovim Magnum crimenom i ostalim djelima jugoslavenske historiografije. Naravno da su recentna historiografska istraživanja posve osporile navedene optužbe i konstrukcije. Najveći doprinos tomu dale su vrhunske knjige: Metastaze jedne revolucije (autor: Ivica Šarac) i Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću (autor: Hrvoje Mandić). Stoga ih svima koje više zanima – tematika pobijenih franjevaca, kao i uspostava komunističke vlasti u Hercegovini, toplo preporučujem. Ovdje nije zgoreg istaknuti nekoliko činjenica. Paradoks je da upravo spomenuti komunistički elaborati demantiraju tezu da su franjevci bili sljedbenici ustaške ideologije. Naime, na osnovu političkih preferencija s kraja 1930-ih komunistički autori su zaključili da su samo fra Radoslav Glavaš i Didak Ćorić bili pripadnici ustaškog pokreta, dok elaborat navodi da su franjevci većinom bili pripadnici stranke JRZ, dakle jugoslavenski unitaristi. Niz je ovakvih nelogičnosti i nedosljednosti u optužbama o tobožnjem leglu ustaštva u hercegovačkim samostanima, a pogotovo onom širokobriješkom. Zanimljivo je da novija literatura bilježi da su fra Martin Sopta, Fra Damjan Rozić, Fra Serafin Dodig, Fra Rufin Šilić, fra Dominik Mandić i fra Zlatko Sivrić simpatizirali partizanskim pokret. Također, u znamenitoj širokobriješkoj Gimnaziji školovao se vjerojatno veći broj kasnijih komunističkih dužnosnika, nego ustaških. U ratnim okolnostima i njima uzrokovanim opredjeljenjima – većina profesora Gimnazije bila je anglofilski raspoložena. Valjda su se zbog toga 1942.-44.. znatno češće tražile frekvencije „Radio Londona“, nego one zagrebačkog ili berlinskog radija. Nekadašnji učenici Gimnazije svjedoče da franjevci nisu „dopuštali učenicima biti pripadnicima Ustaške mladeži“. Toliko o leglu ustaštva.

Nadalje, autori su donijeli niz dokumenata i svjedočanstava koji nedvojbeno dokazuju da širokobriješki franjevci nisu imali nikakvo oružje – osim za komuniste pogubne krunice, a niti su kao takvi – mogli sudjelovati u borbama. Stoga „nisu ni mogli ni smjeli biti tretirani kao legitiman vojni cilj“.

Zapravo je većina franjevaca, na čelu s provincijalom fra Leom Petrovićem – tijekom rata pomagala siromašnom pučanstvu; ali također i progonjenim Srbima i Židovima na području Hercegovine. Pri tome su u nekoliko navrata u Mostaru, fra Leo Petrović i suradnici, riskirali i vlastiti život. Činjenica je da je većina članova Provincije, kao i nadbiskup Stepinac, s oduševljenjem pozdravila uspostavu NDH. Međutim, uskoro je većina franjevaca, kao i Crkva predvođena Stepincem – došla u otvoreni sukob s ustaškim režimom zbog postupaka vlasti prema Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima protivnicima vlasti, te zbog upletanja u crkvena pitanja. Istina, bilo je među njima i nekoliko pristaša ustaškog pokreta, ali su oni najkompromitiraniji promptno sekularizirani. Primjerice, među takve spada fra Justin Medić. Također, bilo je i franjevaca koji su barem neprimjerenim riječima, a neki i kolaboracionističkim djelima nanijeli štetu evanđeoskom „poslanju“ i ugledu pripadajuće  Provincije. Međutim, od 66 ubijenih franjevaca većina je, ako ne i svi, bila posve nedužna. Jedino je suđeno kontroverznom fra Radoslavu Glavašu, koji je bio pristaša ustaškog pokreta i (su)kreator nekih zakona NDH. Unatoč tomu, teško da je zaslužio smrtnu kaznu strijeljanjem. Jugokomunistički zločini nisu stali na ubojstvu gotovo 2/3 članova Provincije, nastavili su se udarima na franjevce i poslije rata: oduzimanjem imovine, ukinućem škola, zabranom vjeronauka i sustavnim montiranim sudskim procesima protiv 91 člana Hercegovačke franjevačke provincije.

Čovjek uglavnom nastoji potisnuti ili u potpunosti zaboraviti teške životne trenutke i događaje. No, kod ovakvih povijesnih tragedija – koje su ostavile velike posljedice na život zajednice u određenom vremenu i na određenom prostoru – nasušno je potrebno o tome govoriti i pisati, a za žrtvama i dalje tragati. Potrebno je nadasve stoga što se o tome nije smjelo desetljećima ni govoriti ni pisati, dok se službena i javno proklamirana „istina“ temeljila na povijesnim lažima. Upravo je ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca – eklatantan primjer slučaja kojemu je povijesna revizija itekako bila potrebna. Ovaj pomno isplanirani zločin i masakr, praćen je pljačkama i uništavanjem crkvene, te imovine običnog puka diljem Hercegovine. Bio je to komunistički atak na povijesni i vjerni savez franjevaca i većine katoličkog stanovništva od Duvna (Šujice), preko (ne)znanih mjesta hercegovačkog krša do Mostara. Nastojali su komunisti uništiti povijesno jedinstvo; koje nisu pokorili ni stoljetni osmanlijski zulumi, ni austrougarski činovnici, a bome ni Karađorđevićevi žandari. Vođeni lenjinističkom ideologijom i staljinističkim zločinačkim metodama  – jugoslavenski komunisti su, uz Titov „blagoslov“, ovim pokoljima nastojali posve uništiti duhovno-obrazovnu elitu Crkve i hercegovačkog naroda u cjelini. Međutim, kada se uzmu u obzir ateistički svjetonazor komunista, gnjusne metode ubijanja franjevaca, te da franjevci nisu počiniteljima bili stvarna prijetnja u postratnim političkim preslagivanja – postaje razvidno zašto ova ubojstva imaju elemente zločina in odium fidei. Pri tome su Provinciju doveli na rub propasti, ali je uništili nisu!

Na hrvatskim etno-kulturološkim prostorima, s ove i one strane Šengena – narod je patio pod zločinima oba totalitarna režima; naci-fašističkog i komunističkog. Desetljećima su postojale samo žrtve nacističkih, fašističkih i ustaških zločina. Dakle, prevladavalo je i žrtvoslovno jednoumlje. Poučeni tim iskustvima moramo njegovati kulturu sjećanja na sve žrtve totalitarnih režima. Ako želimo da nam povijest bude učiteljica života i svjetlo istine; mislim da je ključno ne ponoviti povijesnu grešku i s pijetetom se sjećati samo žrtava komunističkog režima, samo zbog toga što je naš zavičaj i puk znatno više (pre)trpio u njegovom dugom trajanju. Baš su ovi dani sjećanja i molitve za pobijene franjevce – ujedno prigoda za sjećanje i molitvu za nevine žrtve nacističkog pokolja 83 mještana Luga, Kuka i Letke, ali i trenutak sjećanja na ustaške zločine nad Srbima. U protivnom, postajemo sudionici jedne nove „kulture selektivnog sjećanja“.

Krešo Parlov/Fb     

Objava Iz mržnje prema vjeri pojavila se prvi puta na Tomislav City.

tomislavcity.com

Najnovije vijesti

MOŽDA VAS ZANIMAISTAKNUTO