Ime Rama, kojim se i vas onaj kraj prozvao, davne je davnine. To ime ostalo nam je, kao i još po gdjekoje mjesto od starosjedioca bosanskih, od Ilira, a osnov mu: râm. Još i danas u njihovih potomaka Arnauta, taj osnov izrazuje sve što je bučno, šumno, silno, što brza niz obale i slapove. “Rama” dakle označuje od prilike ono, što i slovjensko [slavensko] ime njenog pritoka “Buka“.
Uz naše slike
Rama. Na samom srcu Bosne, gdje se Vran-planina priljubila uz Radušu, probio je bistri vrutak vode sinju krš. Sva izmučena od muke, kojom se namučila provaljujuć onaj tvrdi kamen, brza šumna voda niz kamene povore, dok se ne ustavi u maloj kotlini, kojom se voda u malo jezerce razlila. Tu se smirila, kao na počinak, da iz nova sabere snage za daljni put, a pod glatkom površinom viša se kako sve tamo ključa i vrije i kako u to vrelo ljuta krš sve nove pritoke izbacuje. To je vrelo Rame, jedne od najljepših rijeka Bosne.
Tek što se voda u onom jezercu odmorila, valja joj na daleki, teški put. Malo niže vrela provaljuje kroz tijesan klanac, što ga zarubiše dvije strme osovne stijene, a tu za vedra vremena preskakuje ono golemo kamenje, što ga je sama amo izvaljala, kad bi iza kiše ili kopnenja bujala. Prošav taj klanac, ispod sela Varvare smirila se rijeka malo. Istina, još sve brža i šumi sve do svog ušća, ali ne više onom divljom silom i onom mukom, kojom se u klancu napatila.
Nadomak selu Kopčićima, djedovini bega Kopčića, sastaje se rijeka s Bukom, koji malo više samog utoka pod strmom stijenom izvire. To vrelo Buka spada među najljepše prirodne krasote Bosne. Strme stijene zakriliše u polukrugu jezerce, komu je površina bistra i vedra kao oko, pa se tu u sto boja razbija tračak sunca, koji bi prodro na dno jezercu. Ali koliko je mirno to jezerce na površini, toliko u njem vrije i ključa sa množine podzemnih pritoka, što mu donose sve višu vodu, dok ne napune kotlinu, te suvišak vode juri niz strmo korito u rijeku Ramu. Tu na ušću zauzdala je ljudska ruka nestašnu vodu, razdijelila je u žljebove, te ju navela na cijeli niz mlinskih kola, da ih okreće.
Ali rad ne sramoti a ni vode okaljati neće. Tek što se ona šumna pjenovita omaha trsila mlinskog kola, bistri se opet u krilu Rame, te s njome dalje juri, natapajući podnožje Raduše planine i primajući iz nje cijeli niz pritočića.
Niz Proslap, Mlušu, Višnjane juri do Luga, a tu prima u se pritok Dušćicu, koja se niz dva krasna slapa ruši u Ramu. Tu se rijeka već znatno raširila, ali kao dosad teče i dalje istom bukom i sumom niz korito osuto golemim kamenjem, dok se kod Ustirame (ušće Rame) ne sastane sa Neretvom . – – –
Ime Rama, kojim se i vas onaj kraj prozvao, davne je davnine. To ime ostalo nam je, kao i još po gdjekoje mjesto od starosjedioca bosanskih, od Ilira, a osnov mu: râm. Još i danas u njihovih potomaka Arnauta, taj osnov izrazuje sve što je bučno, šumno, silno, što brza niz obale i slapove. “Rama” dakle označuje od prilike ono, što i slovjensko [slavensko] ime njenog pritoka “Buka“.
Ali u tom kraju ne ostaviše nam starosjedioci samo naziv Rame i druga nazivlja kao Šćit (sgjet = strijela), Varvara (razbojište) i t. d., već nam ostaviše i vidljivih spomenika, one svoje grobnice, koje prikriše golemim gromilama nanesena kamena i ozidana u humke. U tim gromilama iskopano je nekoliko zanimljivih starina, a osobito zanimljiva bijaše ogromna gromila sa 30 m promjera, raskopana kod sela Varvare.
Tu, više samog klanca, kojim protječe Rama bijaše nekoć znatna naseobina tih starosjedioca, a u njoj našao se do sada cijeli niz oruđa od kosti i kamena. lonaca, kalupa za ljevanje brončana oruđa i drugih predmeta, kojim se taj davni narod služio.
Ali ne samo u prehistoričko doba, nego i u ono rimsko ostavila je kultura na obalama Rame svoje tragove, kako to svjedoče neki natpisi, nađeni kod Šćita, Proslapa i Luga. Jedan od tih natpisa ulomak je seoskog kalendara, urezana. u kamenoj ploči, koji bi težaku kazivao dane i sjećao ga na poljski rad. Sva je prilika, da je ovuda prolazila rimska cesta, kojom su rimski osvajači dolazili s mora uz Neretvu i Ramu, da prešav Radušu siđu u zlatne majdane, koji se nanizaše niz obale Vrbasa oko gornjeg Skoplja.
Iz vremena, koje je neposredno uslijedilo za rimskim gospodstvom u našim krajevima, nema u Rami nikakvih ostanaka. Istom kad se ovdje naseliše praoci današnjega naroda te urediše samosvojnu državu, imade spomena i o Rami. Nu koliko god se Rama spominjala u listinama srednjega vijeka, ipak nam je o samoj Rami u onom kraju malo poznato. Po Ramu, a i po Bosnu, bijaše najvažniji historijski fakt onaj, kada je sin ugarskoga kralja Bele III., knez hrvatski Andrija, pošao na vojnu u Dalmaciju, da je osvoji, te provalio i u Bosnu, pa tom prilikom osvojio i Ramu. Od toga časa zovu se ugarski kraljevi i kraljevina Rame, te je Andrija
- sjednuvši na prijesto svoga. oca, u svima listinama pridao taj naslov ostalima, a za njime povedoše se i svi njegovi nasljednici do današnjega dana.
Ta praksa u kraljevskoj titulaturi međutim je starija nego se do sada mislilo, jer imade jedna listina od god. 1194. gdje splitski nadbiskup Petar već Andrijinoga oca Belu III. (Cod. Arpad. VI. 186.) nazivlje kraljem Rame.
Sva je prilika, da su se ugarski kraljevi u prvo vrijeme, koje je Andrijinom osvojenju Rame uslijedilo, za taj kraj živo zanimali i brinuli, dok ih nije u tome pomela avarska provala, koja je Belu IV. natjerala u bijeg.
Osobito se za Ramu i Bosnu zanimao sin Andrije II. Koloman (+1242.) knez ,,slavonski” i kralj rusinski, koji je u ono doba, kada su krstaške vojne bile najvažnijim političkim pitanjem, sam poveo krstaše u Ramu. da uništi vjeru bogumilsku, koja je onda već Bosnom i Ramom preovladala.
Od starina bijaše grad u Rami, po imenu Prozor. Taj grad sazidan je na strmom kršu, koji se prema istoku strmo osovio, dočim prema zapadu prelazi u onaj niz bumaka, koji opasaše ovuda gornju Ramu. U toj stijeni imade pećina, koja prolazi kroz cijelo brdo, a duž pećine korito je potočiću, koji s jedne strane utiče a s druge izvire. Narod vjeruje, da je sa grada bio prokopan kršem bunar, kroz koji bi građani u ratno doba dobavljali iz te pećine vodu. Taj grad Prozor, komu se danas još vide ostanci tvrde kule i nešto bedema, spominje se već u godini 1366. Ban bosanski Tvrtko izdao je tu na 11. augusta “pod Prozorom u Rami” darovnicu, kojom dariva Vukcu Hrvatiniću grad Sokol na Plivi, a značajno je istaknuti da ga dariva “za negovu viernu službu u ono vrieme, kada se podvije na me ugarski kral’ u ime Ludovik, i prihodi u Pljevu, pod’ Sokol’, i ondazi mi voevoda Vl’kac’ vjerno posluži; i za negovu vjernu službu dah’ mu grad u Pljevje u ime Sokol’ s’ v’som’ Pljevom’ ot’ meje do meje… ”
U ruke Hrvatinića došao je do malo vas kraj na zapad Vrbasu. Vukčev nasljednik Hrvoja, koji se dovinuo splitske Hercegovine i cijelog “Donjeg kraja” od Vrbasa do Dalmacije, dobio je valjda i Ramu; bar nosi u svom grbu istu, mačem i oklopom oružanu ruku, koju nalazimo i u starom grbu Rame, a današnje Bosne.
Sve do provale Turaka za sultana Mehmeda II. Fatije ne spominje se Rama. Istom kada je ugarski kralj Matija oteo Jajce (1463 .), te u nj uljegao, izdao je listinu, kojom dariva Ramu sinu hercega Stjepana Vladislavu Kosačiću, da ga nagradi za junaštvo, kojim je branio Hercegovinu te protjerao dušmane iz Ključa i Ljubuškog.
Tako pređe Rama a s njom i Prozor u ruke Kosačića. Nu ne osta dugo tako u ono ratno doba. Osvajačka sila sve se dalje promicala, sve korak po korak pritisnula Bosnu, pa i jurišom osvojila grad Prozor, a s njime i svu Ramu.
Narod priča, da je Prozor pao izdajom neke babe, koja je odala vrelo iz koga podsjednuti građani dobavljahu vodu. Dušmani odvratiše ono vrelo i tako natjera građane žeđ, da se predadoše.
Rama pala je valjda već 1464. Osmanlijama u ruke, jer grad Jajce jedva je dospio da brani krajinu, dočim bosanske pase gospodovahu svom ostalom Bosnom.
Rama, nekoć sijelo bosanskih bogumila, postala je podjarmljenim krajem, kojim gospodovahu dugo godina bezi Kopčići.
Pod razvalinama kule prozorske, koju valjda porušiše za osvojenja, nanizaše se kuće muhamedanskih aga, a ta naseobina umnožila se toliko, da je u njoj bilo godine 1655. osamdeset kuca. (Danas imade u Prozoru 195 kuća.)
*
U katoličkog kršćanluka na glasu je manastir ramski sa crkvom sv. Petra, koji je osnovan na današnjem Šćitu negdje pod konac XV. vijeka a kako se misli oko godine 1493., jer se u to vrijeme spominje kustodija ramska.
Taj manastir mnogo je toga prepatio za nevolja prošlih vjekova, a sudbinu mu potanko je opisao današnji gvardijan tog manastira, fra Jeronim Vladić u knjižici “Uspomene o Rami” (Zagreb 1882.).
- iii 1523. poharaše ga age prozorske, 1532. opljačkaše ga haramije, a oko polovine XVI. vijeka bijaše tamo velik pokolj, te pade šest Franjevaca, kojim danas Franjevci poštivaju uspomenu kao mučenicima svoga reda. Fra Jeronim Vladić uzima, da se taj pokolj zbio u godini 1557. […]
- diže se opet navala na manastir, a fratri ne mogav više da trpe i da plaćaju beskrajne globe, iseliše otale u Sinj. Sam gvardijan Matić zapalio je crkvu svojom rukom, da se tako ne obeščasti.
Od sela, koja se naniza se dolinom Rame , zanimljivo je selo Kopčići, što ga osnovaše bezi Kopčići. U njemu je lijepa džamija sa visokom munarom, sazidana pred jedno 70 godina, od kamena izrađena na ruševinama starog manastira.
Na glasu je ondje i ahar – veliki han, u komu je u prvašnje vrijeme svaki prolaznik nalazio slobodan konak.
Dok su bezi gospodarili onim krajem, držao je svaki odžak u tom aharu sobu za se. Kad bi došao putnik, uljegao bi slobodno bas u sobu, koja bi mu se svidjela, jer su bile sve otvorene, te bi se ondje smirio. Bezi bi poslali onda momka, da vidi u kojoj se je odaji putnik nastanio; a vlasnik one sobe imao je da se brine za gosta. Ako je večer, spremio bi mu večeru, a po večeri došao bi i sam na eglenu. Osobito lijepo je istaknuti, da bezi to gostoljublje nijesu samo muhamedancima iskazivali, već i kršćanima i svakome, bio bogat il siromah.
Zanimljiv spomenik iz vremena osmanlijske vladavine je turbe prvoga bega Kopčića, koje se nalazi u selu Varvari, tik do one velike već spomenute prehistoričke gromile. O tom Kopčiću priča narod, da mu je sultan obećao onoliko zemlje, koliko može za dan objašiti. Od Rame obletio je beg sela po Duvnu, Ljubuši i Mrkodol-planini, te se pred mrak vratio u Ramu, gdje je kod Varvare pao s konjem mrtav. Tamo ga sahraniše i načiniše mu turbe, a od onda nastala je u narodu poslovica: “Obilazi kao Kopčić Duvno”!
Dr. Ćiro Truhelka
NADA. Časopisa za pouku, zabavu i umjetnost, god. II., br. 21, Sarajevo 1. studenoga 1896., str. 416-417.
Nada_1896
