Današnja župa Sv. Ivana Krstitelja – Podhum, nastala je odvajanjem od župe Vidoši.
Iako neki povijesni izvori govore da je za vrijeme Osmanlijske vladavine 1723. godine sjedište prostrane livanjske župe bilo u Mišima.
Legenda kaže da je na Batinića brdu bila crkva svetog Petra koju su Turci zapalili. Do danas ostalo je sjećanje na tu crkvu, jer Petrića groblje nosi ime upravo po toj crkvici koja je bila najvjerojatnije na tom lokalitetu.
Davne 1746 godine livanjska župa prenesena je iz Miša u Vidoše.
Prvotna crkva (Vidi sliku gore) izgrađena je 1882. godine, a uz crkvu je bila sagrađena i kućica gdje je svećenik mogao odsjesti.
Dolazeći iz Vidoša svećenik je u sagrađenoj crkvi nedjeljom i svetkovinama držao bogoslužje.
Od 1909. godine je Podhum postaje mjesna kapelanija, a od 1928, godine vodi vlastite matice, koje su do danas prilično očuvane.
PRVI PODHUMSKI ŽUPNIK IMENOVAN JE 1935. GODINE
Odlukom biskupskog ordinarijata 1935. godine Podhum postaje župom, a prvim župnikom imenovan je fra Bono Grebenarević.
Fra Bono prije nego je imenovan župnikom službovao je u župi dvije godine kao mjesni kapelan. Došavši u župu odmah je naručio drveni oltar za crkvu.
Oltar je bio visok 380 cm, a širine 200 cm. Oltar je završen 1936. godine, a izradio je ga Josip Nikolić iz Šibenika.
Nekoliko godina kasnije nakon postavljanja oltara u crkvu, na oltar je postavljen kip Svetog Josipa.
Fra Bono Grebenarević rođen je u Biloj 13.08.1884. godine. U Podhumu je službovao kao samostalni kapelan od 1933. do 1935 godine.
Nakon što je Podhum proglašen župom 1935 godine fra Bono postaje prvi Podhumski župnik. Službu župnika obnašao je sve do svoje smrti.
Partizani su ga zarobili 6. studenog 1943. godine u selu Podgradini dok je obavljao obred pokopa jednoga mrtvaca. Odveden je u Livno i strpan u zatvor gdje je, teško zlostavljan, ostao više od tri tjedna.
Osuđen je na smrt strijeljanjem
Strijeljanje je izvršeno u noći 1. prosinca, pokraj javnog druma nekako na polovici puta između onodobnog Livna i franjevačkog samostana na Gorici. Bio je zakopan na mjestu strijeljanja, i to u smetlištu!
Svećeniku, koji ga je zadnji posjetio u tamnici, rekao je: „Nema od mene ništa, gotov sam, daj mi odrješenje!“
Jedan je od fra Boninih ubojica kasnije pričao da je fra Bono, dok je vođen na mjesto strijeljanja, sam sebi pjevao pogrebnu pjesmu: Zbogom mili roditelji, braćo sestre, prijatelji! Ja se od vas sada dilim, sastajem se s Bogom milim.
Neumoran je bio ovaj franjevački mučenik, kao što su neumorna i njegova braća franjevci, koje su samo zato što su Kristovi svećenici, dali svoj život ne odreknuvši se Krista i Crkve.
Vrijeme nakon pogubljenja fra Bone ispomoć u župi su pomagali svećenici iz Franjevačkog samostana na Gorici sve dok nije imenovan novi župnik Podhumski fra Branko Bilić.
Selo Miši
Jakov Grebenarević i Jela r. Semren dobili su u Biloj kod Livna sina 13. kolovoza 1884. godine, kojemu su 15. kolovoza na krštenju dali ime Luka.
Osnovnu školu svršio je u Livnu a srednju, šest razreda, u Visokom. Bogoslovlje je studirao u Livnu i Sarajevu.
U novicijat ga je primio i obukao u franjevački habit u Fojnici 14. srpnja 1905. godine provincijal fra Daniel Ban. Tom prigodom uzeo je ime fra Anđeo Ljudevit.
Jednostavne zavjete položio je u Fojnici 15. srpnja 1906. godine u ruke fra Franje Komadanovića – još je fra Anđeo – a svečane je položio u Livnu u ruke fra Bonifacija Vidovića, provincialova delegata, 23. rujna 1909. godine – otada je fra Bonaventura.
Sve stupnjeve sakramenta reda primio je u Sarajevu: podđakonat 18. rujna 1909, đakonat 19. i prezbiterat 21. rujna 1909. godine od biskupa Ivana Šarića. Godine 1907. je student na Gorici a 1909. u Sarajevu, i to 4. godine bogoslovlja.
Kao mladi svećenik fra Bono je 1910. godine imenovan za kapelana u Čukliću. Tu je i kateheta i ravnatelj Trečeg reda. Tijekom 1911. godine prelazi u župu Livno kao kapelan.
Iz Livna je premješten u Visoko za profesora na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji kroz punih dvanaest godina, od 1912. do 1924.
Kao nastavnik predavao je latinski, grčki i hrvatski jezik, matematiku, zemijopis, krasnopis i gimnastiku.
Uz to je u Visokom obavljao kroz izvjesno vrijeme i službu prefekta sjemeništaraca, ferijalnog prefekta klerika, prefekta klerika, te prefekta vanjskih đaka.
Iz Visokog je premjesten za župnika u Ljubunčić 1924–1925. U toj župi je istodobno i kateheta i ravnatelj Trečeg reda svetog Franje.
Službu gvardijana obavljao je na Gorici od 1925. do 1928. godine. K tomu je i nedjeljni propovjednik, ravnatelj Trečeg reda, nadzornik i čuvar svetišta, ekonom kuće i voditelj duhovnih vježbi.
Iza svršetka službe gvardiana na Gorici imenovan je župnikom u Vidošima od 1928. do 1932. godine.
I tu je i kateheta i ravnateli Trečeg reda. Godine 1932. postavljen je za kapelana samostalne kapelanije u Podhumu kod Livna – vidoška filijala.
I tu je kateheta i ravnatelj Trečeg reda. Na toj službi ostaje sve do 1935. godine kada je Podhum proglašen župom, a on župnikom.
Kao podhumski župnik dočekao je i svoju mučenicku smrt 1943. godine. Istina je da je fra Bono u rujnu 1942. godine izbjegao iz Podhuma pred partizanima i skrasio se u Sarajevu.
No brzo se vratio u svoju župu. Kad su koncem 1943. godine partizani ponovo zauzeli livanjski kraj, fra Bono više nije htio bježati: „Neću bježati, pa što god Bog dadne; kada strada narod, patit ću i ja“ (Vrhbosna, 1944, 243).
