U Triešćanima je održana sveta misa, na mjestu stare i prve župe u Donjoj Rami. Fra Marko Bandalo je predslavio misno slavlje na mjestu osnivanja nekadašnje župe. Triešćani su se prvobitno smatrali kapelanijom od 1837. godine, da bi 1858. postali župa po formalnom i pravnom statusu.
Fra Marko je danas propovijedao o misnim čitanjima, o ljudima koji odbijaju čuti ono suprotno od onoga što im se kaže, koji nikada nisu zadovoljni onim što dobiju i stalno mrmljaju. Istaknuo je da je i Isus Krist, sa svim što je činio, nailazio na otpor kod svojih suvremenika, pa čak i kod apostola koje je izabrao. Fra Marko smatra da takvi ljudi postoje i danas.
“Možda smo negdje usput zaboravili pogledati, prvo u križ, u ogledalo. Ne trebamo dalje gledati, jer kad vidimo ta dva, shvatit ćemo kakvi smo. Možda ćemo onda, iza svog mrmljanja, čuti ono što je sveti Pavao rekao Efežanima: opraštajte, vjerujte, budite pravi nasljedovatelji, Božja djeca”, poručio je fra Marko okupljenim vjernicima.
Od 1837. godine redovno su se vodile matice krštenih, a to je trenutno najstarija sačuvana matica krštenih u ramskom kraju. Radi povećanja broja vjernika, franjevci su odlučili osnovati novu župu. Krajem turske vladavine izgrađena je nova župna kuća, tzv. kapela u Triešćanima 1855. godine. Bila je to prostrana kuća s dva podruma i sedam soba, što je u to vrijeme predstavljalo veliku luksuz.
Grupa mještana je početkom 2000-ih oživjela mjesto oko kapele zajedno sa župnikom. Koristeći materijale iz stare župne kuće i kamene blokove iz prve crkve u Gračacu, izgradili su postolje za veliki granitni oltar uz natpis: “Ovdje je bilo sjedište župe Triešćani gdje su fratri odijeljeni 1837. godine od župe Rama 56 godina. Stanovali, okupljali puk na misu pod kestenom, krstili 208 duša do 1893., kada su preselili na Gračac.”
Sve to vrijeme nije bilo planova za izgradnju crkve, a potreba za istom nije bila ni spomenuta. Prostor “župne crkve” jednostavno je bio otvoreni prostor pod kestenom pola stoljeća.
Sama prisutnost svećenika u Rami održavala je religioznost i svijest o crkvenom prostoru koji nije morao biti jasno definiran. Mjesta gdje nije bilo crkve, misari su posjećivali i okupljali se na prostoru koji su smatrali svetim.
Uz proslavu današnje svete mise, bili su prisutni mještani koji su rođeni upravo na tom mjestu i u spomenutim prostorijama. U župi Triešćani 1855. godine živjelo je 150 obitelji u 272 kuće s 1.098 župljana koje su služili dvojica franjevaca.
Ime sela potječe od “trsja” jer su se stanovnici bavili uzgojem vinove loze, zbog čega su ih nazivali Trsjani ili Trišćani, kako tumači fra Jerko Vladić, također rođen u ovoj župi.
Skrovito nenastanjeno mjesto
Naselja Donje Rame bila su smještena na vrletima i visokim stranama, udaljena od prolaznika, što je odgovaralo franjevcima. Lokacija za sjedište župe odabrana je skrovito, nenastanjeno mjesto u brdima, skriveno od nepoželjnih prolaznika i turskih autoriteta.
Prema popisu bosanskih spahija iz 1711., Donja Rama se sastojala od sela: Grevići, Hudutsko, Rad(l)ići ili Trišćani, Međurič ili Meopotočje.
Tko će najbrže pozvati pomoć
Osim svete mise, organizirane su tradicionalne igre poput bacanja kamena s ramena, potezanja konopa i slično. U Rami se vjeruje da su postojali čuvari misišta Triešćani od Turaka. Nedjeljna misa nije započinjala dok ne bi došli Breljaš, Ivandić i Kelava, trojica najhrabrijih i najjačih ljudi u Donjoj Rami.
Ovi muškarci su osiguravali prolaz katolicima od Ustirame i Huduskog do Triešćana, dok bi svoje kapute, koje su Turci dobro poznali i strahovali od njih, objesili kod kapele kako bi misa mogla proteći mirno.
Kada bi mještani Ustirame osjetili da bi moglo biti problema s turskim autoritetima, odmah bi poslali nekoga u Triešćane kraj kapele da pozove trojicu hrabrih muškaraca da zaštite one koji prelaze rijeku Ramu pored Ustirame. Taj bi čovjek trebao biti brz i snažan da što prije stigne do kapele u Triešćanima.
U sklopu ovog događaja nekada se održavao maraton od Ustirame do Triešćana pod nazivom “Tko će najbrže pozvati pomoć”. Danas se na misi u Triešćanima okupe obitelji iz župe Gračac, Topići i to, Pilipovići, Jakići i Spajići, te obitelji Radić, Ivandić, Breljaš i Tolj.
Izvor: ( ramski-vjesnik.ba / Rtvmo.ba )
