Fra Vinko Baćak, poznat kao fra Ciki, obilježavaće mladu misu ovog vikenda u bazilici sv. Nikole Tavelića u Tomislavgradu. Nakon što je zaređen za đakona u listopadu 2023. godine u Chicagu, ove godine je primio red svećeništva na blagdan sv. Petra i Pavla. U nedjelju u 11 sati slaviće svoju prvu svetu misu. Odluka da odgovori Franjinom pozivu bila je izazovna – detalje o tome otkrijte u razgovoru sa ovim mladim fratrom, koji je već najavio snagu svojih budućih propovijedi svojim odgovorima i protupitanjima.
Zaista je interesantno pitanje – tko je zapravo fra Ciki?
(Smijeh) Drago mi je kada me nazivate “fra Ciki”. Mogao bih se opisati kao mladić s Duvanjskog polja, sin svetog Franje i vječni framaš… Teško je opisati sebe, ali bitna karakteristika ili princip koji me definira je franjevačka dimenzija otvorenosti prema svijetu i životu kao mjestu susreta s Bogom. Upravo me ta dimenzija izdigla iz Duvanjskog kraja…
Slavlje svoje mlade mise planiraš u nedjelju u 11 sati. Kako se osjećaš zbog toga?
Kažu da osjećaji dolaze sami od sebe, pomiješani… No, prvi osjećaj koji osjećam je zahvalnost prema dragom Bogu za sve ove godine, od svog prvog plača do danas! Kada sam odlučio postati fratar, nisam ni slutio kroz kakav proces formacije ću proći, niti sam očekivao da ću napustiti Hercegovinu. Nikada nisam mogao zamisliti sve što mi se do sada dogodilo…
Put do mlade mise bio je dug. Kako je došlo do tog prvog koraka? Jesi li oduvijek znao da ćeš postati svećenik ili je poziv došao kasnije?
Krenuti na novi put uvijek je teško, ali i uzbudljivo jer se najviše nauči upravo iz tih izazova na početku. Ukratko, bilo je to u četvrtom razredu srednje škole kada sam počeo razmišljati o tome da postanem fratar. Nakon raznih razgovora, seminara i dubokog promišljanja, odlučio sam sudjelovati na seminaru “Dođi i vidi” (trodnevni program u samostanu za one koji razmišljaju o duhovnom pozivu), te sam se prijavio za postulaturu. Poziv me iznenadio! Nikada nisam kao dijete sanjao ili želio postati svećenik, niti danas znam kuda me taj put vodi (smijeh). Cijeli proces je bio izazovan u smislu dinamike, razmišljanja, iskušenja i pitanja, a ta iskušenja se mogu savladati strpljenjem, molitvom i vjerom u Onoga koji me pozvao.
Što je bilo najteže na tom putovanju?
Najteže mi je uvijek bilo napustiti ljude koje volim i krenuti u nepoznato, ostaviti iza sebe prijatelje i poznanike, ljude koji su postali dio mog života… No, uvijek sam primijetio Božji blagoslov u tim odlascima. Premišljao sam se, ali nikada nisam odustao, a konačna odluka da krenem je bila kad je došlo vrijeme (smijeh), kada sam napisao molbu i otišao na razgovor kod provincijala, to je bilo u srpnju 2016. godine.
Da li si imao nekog duhovnog vodiča tokom ovog puta?
Moram istaći Framu Tomislavgrad kao važan vodič. Kako je jedna framašica rekla: “Ako daš Frami dio sebe, stostruko će ti se vratiti”. Frama je imala ključnu ulogu u mom formiranju kroz srednju školu, ali i kasnije u životu. Uvijek je netko iz Frame bio uz mene, kako kroz srednju školu, fakultet, pa čak i odlazak u Ameriku…
Koji je cilj tvog duhovnog puta?
Bila bih najsretnija ako bih mogao odgovoriti na to pitanje. Svetost je krajnji cilj kršćanskog života. Kako to postići i kroz koje poslanje, pitanje je na koje odgovaram svojim životom. Vidim svoje poslanje u služenju ljudima, ali na koji način? Suočavam se s riječima psalmista “Put moj je poznat Gospodu”…
U današnjem vremenu, duhovnost je izazovna. Kakvu ulogu u tome imaju svećenici?
Mislim da se kao društvo suočavamo s velikim promjenama te postoji opasnost da izgubimo stvari koje nam donose mir i smisao života, da život svedemo samo na vanjski oblik i izgubimo sposobnost prepoznavanja ljepote. Nedavno sam bio na moru s društvom i primijetio da malo ljudi uživa u zalasku sunca na plaži. Većina bi došla, uslikala se i otišla u obližnje kafiće i restorane. U takvom svijetu, vjerujem da je uloga svećenika probuditi dušu, potaknuti ljude da podignu pogled prema nebu, da vide Božju prisutnost u svijetu, te da hrabro koračaju prema ljepoti međusobnog zajedništva. Ukratko, uloga svećenika je buđenje…
Kako su tekli pripreme za mladu misu? Koliko si pozivnica podijelio?
Ne znam tačan broj pozivnica, ali one nisu važne jer sama pozivnica za misu nema posebno značenje. One su više podsjetnik da je to dan za slavlje župne zajednice. Pripreme su bile dinamične s obzirom na turbulentan period kroz koji sam prošao, a nisam bio ni na ovim prostorima. Zahvaljujući Božjoj pomoći, prijateljima, župljanima i porodici, sve ide po planu.
Kakvu poruku bi poslao mladima koji traže svoj put u životu?
Zar svi mi ne tražimo svoj životni put? Mogu vam reći jednu stvar, a to je da je mladost prva stranica knjige koja se tek treba napisati… Vjerujte u Krista i vaš život će se uvijek razvijati. On je stranice, korice i srž te knjige kojoj se uvijek možete vratiti…
Helena Lučić/Tomislav City
Izvor: ( tomislavcity.com / Rtvmo.ba )
