Posve slučajno ovih dana put nas nanese u Ilijino Polje mjesto na domak Neumu, jedno od najpitomijih naselja juga Hercegovine. Za radoznalce odmah da otkrijemo tajnu, Ilijino Polje je slikovito i tajnovito mjestašce iza graničnog prijelaza Klek – Neum. Pri samom moru je kameniti tjesnac, međutim iznad magistrale i onog ljutog kamenjara, nalazi se mediteranska oaza zvana Ilijino Polje. Mjestašce je nalik na školjku, naslonjeno je na brdo Knežak koje mu dođe kao jastuk, s obzirom na blizinu mora seže visoko do 286 metara u visinu, prema jugozapadu i granici s R. Hrvatskom su i nešto veća brda, koja ga uokviruju, otvoreno je samo prema jugoistoku odnosno Otrantskim vratima, piše Dušan Musa.
„Ovdje nema mraza, rijedak slučaj“, reče nam Ruža Leženić, jedina osoba koju smo zatekli u nekoliko kuća. S obzirom na „školjku“ koja ga sa svih strana uokviruje manjim ili većim uzvisinama, to je čista logika. Vidi se to i po nekoliko obrađenih manjih vrtova u kojima se šepure poodavno okopani krumpiri. Međutim, nas je Ilijino Polje iznenadilo obiljem vode, teče na sve strane, starim i novim putem, žubori, da nije kamenih visova čovjek bi pomislio da je negdje u Bosni. Inače prostor općine Neum je ne samo kamenito nego i sušno područje, vode ni za lijeka osim u Blacama, gdje je ne tako davno napravljen vodovod za urbani dio Neuma, dok glavnina vode stiže s vodozahvata u Gabeli, kod Čapljine.
„Ovdje ima vode i kad kiše ne padaju“, poče nam objašnjavati u tijeku razgovora s gospođom Ružom njezin pristigli sin Paško, inače vrsni boćar, „tlo je glinovito drži vodu. Kažu da je to neka žica koja se pruža od Crne Gore sve do Istre. Sama glina, kako zašto to ne bih znao reći, ali ovdje postoje bunari, od davnina, koji se pune vodom preko noći. Ako se po danu potroši do jutra je bunar opet pun! Ovaj dio gdje su bunari zove se Podine, svaka kuća ovdje, imala je po dva bunara. Sad smo kopali nove bunare da zadržimo vodu“, veli Paško, te povlađujući našoj znatiželji nastavlja:
„Živjelo se ovdje do unazad dvadeset, trideset godina, a onda su napravljene kuće uz more, sada se bavimo turizmom i pomalo obrađuju zemlju. Nekad je ovdje svaka kuća imalo po 4 – 5.000 trsova loze, sada nema loze, nema ni duhana koji se sadio, ostale su samo masline. Ja sam kod vrela Reznac koje ni ljeti ne presušuje, ove jeseni i zime posadio novih 120 maslina, još ću četrdesetak. Masline obrađuju i sade i drugi. Svi stanovnici Ilijinog Polja oduvijek su imali isto prezime Leženić. Kažu da smo podrijetlom iz Pelješke Crne gore“, veli Paško.
Ilijino Polje je poprilično staro naselje u „Osvrtu na neumsku toponimiju“ dr. sc. Domagoj Vidović navodi da je Marko Andrijašević, sofijski nadbiskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije u svom izvješću o broju katolika i katoličkih obitelji iz 1733. godine donio i podatak da je „na Ilijinom Polju živjelo 10 katolika u tri obitelji“.
„Radilo se puno i svašta – klačine, loza, duhan, masline, stoka… Bilo je ovdje svega ovaca, krava, magaradi, konja… zahvaljujući bunarima dosta dobro smo prolazili. Nije lako bilo, evo recimo, ovce odavde su išle u planinu. Mi bi tamo negdje u petom mjesecu sakupili po 300 – 400 brava pa goni preko Vukova klanca i Metkovića na Jasenicu kod Čapljine. Nije bila zgoda, oni u Metkovićima se ljutili što im ovce prljaju asfalt. Gonili smo tako do ’82, ’83 godine. Mi bi ovce doćerali do u Jasenicu, a oni su dalje nekud gonili, daleko u planinu. U jesen ovce je opet trebalo vratiti kroz Metković ha, ha, ha…“ smješka se gospođa Ruža, koja se ne predaje:
„Mi još imamo tridesetak brava, nitko više ovdje ih ne drži, a ima prostora, Ležinića je sve od Vukova klanca (granični prijelaz između BiH i Hrvatske op. a.) do mora.“
Od gospođe Ruže smo doznali da svi Leženić dolaze u selo, ali nitko u njemu ne spava. Umrli se više ne sahranjuju u groblju „Na polju“, koje se održava, nego u Neumu. Ilijino Polje je dakle, sada bez stalnih stanovnika, međutim, naš je dojam da bi s boljim putem ovo naselje moglo postati prava turistička oaza. Samo je kilometar i pol od Neuma, iznad mjesta kruže galebovi, pirka maestral, jeseni, zimi i u proljeće žubore vode… Uz poluotok Klek Ilijino Polje je budućnost Neuma.
U Ilijino Polje dođosmo neplanirano, zbog bunara. Uočio ih je na Google mapu Ljubuški istraživač Vinko Herceg, mislio je da su bunari iz rimskog razdoblja, pa tako uzanim betoniranim puteljkom stigosmo u Ilijino Polje. Gospodin Herceg nije baš bio oduševljen što bunari nisu rimski, dok je novinar drugačijeg mišljenja jer je na krajnjem jugu Hercegovine otkrio selo gdje potočići istina samo nakon kiša, žubore. Sve to zahvaljujući morfološkoj inverziji – kamen i glina zamijenili mjesta, umjesto uobičajenog da je kamen gore, a glina dolje u ovom slučaju je obrnuto, zato ovo selo i jest rijetko ubavo mjestašce!
Tekst i foto: Dušan Musa
Objava FOTO: Putopisna iznenađenja hercegovačkog juga: Ilijino Polje – selo gdje mraza nema, a potoci žubore pojavila se prvi puta na Neum.online.
