Da bismo stekli približan uvid u život žena na selu nekada i danas, te kako poslovne žene gledaju na tu tešku i nedovoljno priznatu ulogu, trebali smo se podsjetiti na prošlost i pokušati sagledati današnjicu.
Piše: Nedjelja.ba
Uloga žene je tema koja se istražuje u znanstvenim radovima, vodi polemike, inspirira pjesnike… Biblija i druge svete knjige posvećuju posebnu pažnju ženi i majci. Legende su bile prenošene s koljena na koljeno.
Katolici Rame posebno poštuju tri žene u svojem vjerskom i svakodnevnom životu: Majku od Milosti (Gospu Ramsku), Divu Grabovčevu i Ramsku majku.
Ramska majka je kroz povijest uvijek imala posebnu ulogu. Za Ramljake je bila svojevrsno ogledalo vjere, žrtve i ponosa. Njeno mukotrpan rad i strpljivo podnošenje svih poteškoća kroz povijest, od progona do gubitka najmilijih u ratovima, do odlaska muškaraca na privremeni rad u inozemstvo pa sve do suvremenih poteškoća. One koje su živjele na selu mogu poslužiti kao uzori jobovske strpljivosti, Marijine vjere, Divine hrabrosti u borbi za obiteljsku čast.
Da bismo stekli sliku života žene na selu nekada i danas, morali smo se vratiti u prošlost i vidjeti kako danas izgleda. Žene na selu su bile “stopanjice”, žetalice, kopačice, odgajateljice i, najvažnije od svega, majke. Splet uloga koji je fenomen za sociološka i psihološka istraživanja.
Za ovu temu smo pronašli tri zanimljive sagovornice. Prva stanica bio je Donja Vasta.
Od teškog života u mladosti do austrijske penzije
Kata Karača iz Donje Vaste u župi Uzdol u Rami mlada se udala u susjedstvo Marića u domaćinstvo Karača. Došla je kao nevjesta i postala deseti član obitelji. Muž Jozo nije imao oca, pa je majka preuzela ulogu glave obitelji, uz strica kao starješinu po običaju.
“Živjeli smo zajedno. Zemlju smo obrađivali od proljeća do jeseni, od jutra do sutra. Radili smo našu skromnu zemlju. Sunce bi spržilo sve kada bi sijalo, kiša bi sve odnijela prema Volujku, Ramom i Neretvom sve do Metkovića. Hrane je bilo onoliko koliko smo sami proizveli, uvijek u oskudici”, započela je Kata priču o životu nakon udaje.
Kao i mnogi iz tog kraja, njen muž Jozo otišao je raditi u Austriju. Kata je ostala s obitelji. Krajem 1980-ih pojavili su se zdravstveni problemi. Mužu u Austriju poslala je pismo koje je putovalo mjesec dana, u vrijeme kada telefoni nisu bili uobičajeni. Kad je Jozo za Božić stigao iz Austrije i vidio Katinu situaciju, odveo ju je sa sobom, djeca su ostala s bakom, odnosno s Katinom svekrvom. U Austriji je prošla liječenje koje je bilo uspješno. Nakon toga pronašla je posao i odvela svu četvoro djece u inozemstvo. Tamo su ostali do umirovljenja. Unatoč teškom životu u mladosti, rodni je kraj privukao natrag.
Ono što je naučila i voljela u mladosti, to i danas radi. “Bavim se svim i svačim, cijelim ženskim poslovima: pređem, pletem, tkačem, šivam, heklam… Nemam slobodnog vremena. Oduvijek su me zanimale ručne radinosti. Volim sačuvati starine i našu narodnu nošnju. Imam dijelove starinskog odjevnog predmeta starije od 100 godina. Obnovila sam ih i izradila nove”, s ponosom je rekla Kata, čiji ručni radovi često završe na humanitarnim prodajama. Kao svoju životnu poruku svima, rekla je: “Dragi moji, molite, volite i poštujte starije. Radite jer rad se isplati. Nitko nije savršen kao ni ja, ali trudila sam se da nam bude lakše u životu.” Dok nam je to govorila, Kata je čeprkala kroz svoju staru i novu odjeću. Ova vrijedna žena svoju staru kuću pretvorila je u pravi mali muzej gdje se može vidjeti što su žene nekada izrađivale dok nisu radile na polju.
Rad i molitva drže zajedno
Ostavivši Katu da uživa u svom poslu, krenuli smo prema drugoj destinaciji u ramskom kraju. Na putu prema Vlake, dok pogled neprestano bježi prema Ramskom jezeru, koje je dobilo novu dimenziju potopljene gornjoramske doline, stigli smo do obitelji Stipić. Prilikom dolaska u Vlake, koji pripadaju filijali Orašac župe Rama Šćit, zamirisao je sir iz mišine. Ana Stipić ga je upravo pakirala. Ispod sača se pekla pogača.
Ana, djevojački Žilić s Kozla, rođena je i odrasla u brojnoj obitelji. Djetinjstvo je provela s petoricom braće i jednom sestrom. Nakon udaje za Miju Stipića kratko su boravili u Hrvatskoj, ali se vratili u Vlake u Rami iznad Ramskog jezera. Bog im je podario trojicu sinova.
Ana Stipić: „Ono što mene i moju obitelj drži na okupu jest molitva bez koje ne počinjemo dan“
„Cijeli život bavimo se stočarstvom i poljoprivredom. Najbitnije je imati ljubav prema poslu koji obavljaš, a tu ljubav prenosimo i na djecu. Stočarski posao zahtijeva rano ustajanje, mnogo odricanja i neovisno o vremenskim uvjetima, posao se mora obaviti. Ustajemo prije sedam sati i prvo što radimo je molitva Bogu. Slijedi kava, pa se dogovorimo tko će raditi što, smišljam što skuhati…”, rekla je Ana objašnjavajući svoju svakodnevicu. Tu su: muženje krava, čišćenje štale; a sin Josip brine o stadu ovaca. „Posla ima mnogo jer imamo mnogo životinja, često moramo provesti nekoliko sati po štalama čisteći i hraneći stoku. Ljeti je lakše jer životinje idu na pašnjake, dok zimi treba svakoj kravi, ovci i janjetu donijeti sijeno, ječam, sol i vodu. Kosimo svoje livade, a ponekad i tuđe jer većina livada ostane zapuštena. Nažalost, mnoge obitelji nemaju stoku, pa nam prijatelji i susjedi rado ustupaju livade. Zahvaljujemo im na tome”, opisuje Ana dio svog seoskog života.
Bogati pašnjaci s travom i ljekovitim biljem omogućuju kvalitetno mlijeko i okusan janjetinu koja je tražena. Ana pravi iznimno kvalitetan i ukusan sir iz mišine, a janjetina se brzo proda. „Od jutarnjeg mlijeka pravim sir u mišini. Također radim kiselo mlijeko, a dio mliječnih proizvoda darujem. Imamo mnogo kućanskih poslova koji se moraju obaviti. Muž i djeca mi pomažu. Sretna sam što su se djeca odlučila za poljoprivredu jer znam da ih to ispunjava. Vrijedni su i naučeni da bez rada nema novca”, rekla je Ana, svjesna utjecaja moderne tehnologije. Rijetkost je vidjeti djecu u kontaktu sa životinjama, mobitel je postao svakodnevica. Mladi provode sate na uređajima i društvenim mrežama. Uspoređujući svoje djetinjstvo s današnjicom, Ana veli: „Kad sam bila dijete, bila si sretan ako imaš ručak, krevet i prijatelje. Bili smo kreativni, smišljali razne igre samo da bude zabavno, i bilo je. Pješačili bismo sedam kilometara do škole, poštivali roditelje, učitelje i fratre, čak i kad bismo bili kažnjeni. Nosili smo istu odjeću svaki dan, jeli istu hranu i čuvali krave i ovce. To nas je izgradilo kao osobe koje se znaju nositi s izazovima života i nismo bili depresivni. Djeca su danas prioritet, prezaštićeni su, zabrinjavajuće je kako je sve postalo normalno, kakve bolesti se otkrivaju kod djece uzrokovane društvenim mrežama i koliko djece živi u virtualnom svijetu Instagrama.“
Posebice zanimljiva je poruka koju je Ana na kraju poslala: “Ono što mene i moju obitelj drži zajedno je molitva, bez koje ne započinjemo dan. Ponekad molim ja, ali često i moj muž. Možda bi više molitve u obiteljima smanjilo nasilje i razdor između roditelja i djece.”
Zadranka Snježana Köpruner (druga slijeva) uspješna poslovna žena (GS-Rama)
Uspješna poslovna žena o ženama na selu
No, kako na seoski život gleda netko tko je uspješan u poslovnom svijetu? Odlučili smo istražiti mišljenje majke većinskog vlasnika tvornice metalskih proizvoda GS-Rama, Snježane Köpruner, rođene Zadranke koja je svo
Izvor: ( ramski-vjesnik.ba / Rtvmo.ba )
