Danas obilježavamo jednog od najomiljenijih i najčašćenijih svetaca katoličkog svijeta. Iako se svetac Ante naziva ‘Padovanskim’, on je u tom gradu živio samo nekoliko mjeseci, a duže odlučujuće godine proveo je u Italiji. Rođen je 1195. godine u Lisabonu, a na krštenju je dobio ime Fernandez Martin de Bulhorn. Njegovi roditelji su bili plemićkog porekla.
Sa 15 godina, Ante ih je iznenadio ulaskom u samostan augustinaca u Lisabonu. Na molbu je premješten u augustinski samostan Svetog Križa u Koimbri kako bi se što više približio Bogu i potrebitima. Živio je život u molitvi vrlo pobožno i skromno.
Za nekoliko godina uspio je usvojiti čitavu teološku, znanstvenu i biblijsku kulturu, zbog čega su ga nazvali ‘Škrinjom zavjetnom’. Najvjerojatnije je zaređen za svećenika 1219. godine. Potresen smrću mučenika iz Maroka, pridružuje se franjevačkom redu 1220. godine i odlazi u Maroko. No, teška bolest ga vodi u Mesinu, na Siciliji, umjesto u domovinu.
U Asizu 1221. godine, oko Duhova, susreo je svetog Franju, što mu je bilo presudno za ostanak u Italiji. Kao propovjednik i učitelj bogoslovije, putovao je sjevernom Italijom i južnom Francuskom. Detalji o njegovom životu, zabilježeni prvi put u djelu ‘Ustrajnost’ anonimnog biografa, otkrivaju osobito njegovu misijsku djelatnost.
Na primjer, kad su ga stanovnici krivovjernog Riminija odbili slušati, Ante je pošao propovijedati ribama koje su se u velikom broju pojavile iz vode. U drugom gradu, postavio je izazov krivovjercima dovodeći izgladnjelu magaricu koja se poklonila pred posvećenom hostijom, odbivši hranu koju su joj ponudili. Dok je boravio u Francuskoj, imenovan je ‘čuvarom milostinje’.
Sudjelovao je na Kapitulu održanom u Arlesu 1226. godine, a prema predanju, tada mu se ukazao sveti Franjo. Vrativši se u Italiju, nastanio se u Padovi, u malom samostanu pokraj crkvice Marije Bogorodice. Nekad čak ni crkve nisu bile dovoljne za primiti mnoštvo koje bi ga dolazilo slušati, pa je mjesto moralo biti traženo na trgovima.
Posebno su poznate njegove korizmene propovijedi u Padovi nekoliko mjeseci prije smrti, koje su rezultirale brojnim ispovijedima i obraćenjima.
Sveti Ante Padovanski preminuo je sa samo 36 godina, 13. lipnja 1231. u Arcelli kod Padove.
Njegove posljednje riječi bile su: “Vidim svoga Gospodina.” Prema predanju, u tom trenutku padovanska djeca, bez da ih je itko obavijestio, izašla su iz svojih domova i počela vikati: “Umro je svetac, umro je sveti Antun.”
Godinu dana nakon njegove smrti, papa Grgur IX. proglasio ga je svecem, a 1946. proglašen je crkvenim naučiteljem.
Njegove riječi iz propovijedi inspiracija su svakom kršćaninu: “Riječ je živa kad život govori. Neka stoga riječi prestanu, a djela govore. Prepuni smo riječima, a prazni djelima.”
Mnoštvo ljudi sinoć nakon mise Večernje u svetištu sv. Ante na Humcu.
Franjevački samostan i Župa sv. Ante Padovanskog Humac – Ljubuški
Foto: Z. Terkeš
Objava SRETNA SVETKOVINA SVETOG ANTE pojavila se prvi puta na RADIO LJUBUŠKI.
Izvor: ( radioljubuski.ba / Rtvmo.ba )
