Zavičaj je mjesto gdje se nepresušno osjeća energija i ljubav. Uvijek nas privlači, bez obzira na udaljenost, bilo da smo udaljeni nekoliko kilometara ili tisuće. To se pokazuje kroz mnoga ljetna okupljanja, kako obiteljska, tako i ona koja obuhvataju ljude iz nekada zajedničkih životnih prostora.
Istočni dio općine Prozor-Rama, koji povezuje Ramu s Neretvicom, potpuno je pust. Teški životni uvjeti prisilili su ljude da traže bolje mjesto za život, a rat je dodatno iskomplikovao situaciju, tako da su sela poput Ivanaka, Pajića, Škaric, Banje Lučice, Gornjih i Donjih Vratnih gora potpuno napuštena i devastirana. Ipak, mnogi bivši stanovnici ovih naselja nisu dopustili da im zavičaj nestane iz sjećanja i srca. Dio naselja pripada općini Prozor-Rama, a dio Konjicu. Naselja poput Ivanaka i Banje Lučice pripadaju župi Solakova Kula.
Ljudi su dolazili i molili se na grobljima svojih predaka koji su opstajali usprkos teškim životnim okolnostima. Ta okupljanja su postajala sve masovnija i češća, prelazeći u ljetna druženja. Tada su počele nicati i nove kuće u Pajićima, gdje je ove godine održan susret na Pajića brdu nakon molitve na groblju.
Susret nakon 30 godina
Regionalna cesta R418b prolazi kroz Pajiće i povezuje Ramu i Neretvicu, dok je teritorij grada Konjica makadamski put od Šćipa do Solakove Kule. Zbog toga su Pajićani s velikom željom i upornošću mogli lakše okupljati se oko svojih porušenih domova.
Ipak, ove godine prvi put nakon 30 godina bivši stanovnici Rolja i Barunčića okupili su se u subotu, 3. kolovoza 2024. Nakon mise na lokalnim grobljima, druženje je nastavljeno u Pajićima, Gornjoj i Donjoj Vratnoj gori.
Misu na groblju u Antunovićima u Donjoj Vratnoj gori predvodio je don Marin Marić, župnik u župi svetog Ilije Proroka na Solakovoj Kuli, kojoj pripadaju ovi krajevi. Tijekom propovijedi, don Marin je istaknuo: “U čovjeku postoji nešto što ga vuče ovim makadamskim cestama, tamo gdje je odrastao i gdje je nešto primio od drugih. Postoji snaga koja ga pokreće. Ta snaga se zove zahvalnost.”
Don Marin je također zajedno s vjernicima molio tijekom mise na groblju i u Gornjoj Vratnoj gori.
Nakon mise i molitve za preminule, okupljeni vjernici su nastavili svoja obiteljska druženja oko obnovljenih ili razrušenih domova. U Roljama se održao prvi zajednički susret nakon 30 godina.
Nakon 30 godina prvi put je organiziran susret u Roljama i Barunčićima. Ujedno je to i proslava uređenja puta koje je Općina Prozor-Rama izvela.
Jozo Šeškić Rajič okupio je cijelu grupu ljudi kako bi organizirao susret i cijeli događaj.
„Danas smo se okupili ovdje u Roljama. Općina Prozor-Rama je izgradila cestu za nas. Zahvaljujemo načelniku Jozi iz Prozora i gradonačelniku Konjica na tome. Okupio se veliki broj nas i nadamo se da će ta tradicija nastaviti i dalje. Ovo je za nas povijesni događaj ovdje“, rekao je Jozo Raič Šeškić.
Ovaj susret i ideja obnove imaju posebno značenje jer uključuju i mlade ljude koji nisu ni rođeni na ovim prostorima, ali ih ipak privlače korijeni njihovih djedova. Uključeni su mladi poduzetnici poput Daria Raiča, sina pokojnog Ilije, koji živi u Zagrebu i predstavlja glavnu pokretačku snagu ovog projekta, te Dragana Rajiča Stipina koji je glavni logističar i poduzetnik u Stuttgartu.
„Svi ovi ljudi oko nas, to je nešto posebno. Zajedništvo je najljepša stvar na svijetu. Uživamo vraćajući se na ove prostore. Sve me podsjeća na lijepe trenutke iz djetinjstva. Iako sam rođen u Ovčarima, moj pokojni otac me dovodio ovdje. Ovo je moje korijenje. Sretan sam i ispunjen emocijama što mogu biti ovdje. Radujem se što će moja supruga i kćeri posjetiti Rolje“, izjavio je Dario Raič.
Emotivni susreti i razgovori u Roljama probudili su snažne emocije i nove ideje za susrete i obnovu domova svojih predaka. Sjećanja na djetinjstvo nisu mogla proći bez suza, koje su istovremeno bile znak radosti jer pokazuju čežnju za domom, ali također donose nadu u nove projekte koji će oživjeti Rolje.
Dragan Rajič Stipe Željkova iz Rolja nije mogao sakriti emocije tijekom razgovora: „Ovdje sam rođen, jedan od posljednjih, i to je za mene posebno emotivno. Neću zaboraviti trenutak kada smo prvi put došli ovdje, moja supruga Anita, djed Željko, Milenka i ja. Neću zaboraviti taj trenutak, niti moje divno djetinjstvo ovdje. Ovo nikada neću zaboraviti i želim to prenijeti na svoju obitelj, na svoje sinove.“
Važno je istaknuti podatke o broju obiteljskih kuća i prezimenima ljudi koji su nekada živjeli na tom području, te vjerujemo da će sve više njih početi posjećivati ovo područje.
U Barunčićima je bilo pet kuća obitelji Barunčić Trišćankić i dvije kuće obitelji Raič. U Roljama su bile obitelji Raič i Rajič. U naselju Asani sa šest kuća živjele su obitelji Ivanković i Raič, a u Antunovićima gdje je bila područna škola osnovne škole s Uzdola tri kuće obitelji Miškić i Grbavac. Ispod Antunovića je naselje Grubešići s obiteljima Grubeša.
„Postoji jaka želja za obnovom. Počinjemo s obnovom tri, četiri kuće. U Barunčićima se nalazi kuća stare ramske gradnje stara više od 100 godina. Još uvijek stoji uspravno. Braća Mladen, Pero i ja želimo je obnoviti. Planiramo zamijeniti krov od crijepa, koji je postavljen sedamdesetih godina prošlog stoljeća, s krovom od šindre”, izjavio je Domin Barunčić.
Tokom razgovora saznali smo o pripremama zanimljivih projekata koji će obnoviti ovaj živopisni krajolik. Put je otvoren, projekti se mogu pokrenuti. No, najvažnije od svega je da staze djetinjstva, mladosti i djedovskih korijena uvijek postoje u srcu i nikada ne izumiru. Prijenosom s koljena na koljeno, nove generacije stječu pravi uvid u teškoće života i opstanka na ovom području. O tome svjedoče brojna dječja groblja. To je istovremeno svjedočanstvo i obveza: ne zaboraviti ono što su djedovi sačuvali i darovali, uz Božju pomoć.
Poseban je bio susret na groblju u Gornjoj Vratnoj gori, gdje su mladi zajedno s roditeljima, rođacima i prijateljima pokazali privrženost ognjištu svojih djedova i planovima obnove domova.
Današnje druženje označilo je početak nove pozitivne priče na jedinstven način. Upravo takve priče pokazuju kako zavičaj uvijek ima posebno mjesto u našim srcima, bez obzira na to gdje se nalazimo. Mještani ovih naselja su to danas dokazali kroz molitvu, druženje i pjesmu koja se čula od Klenjka do Komina.
