Ponosan sam jer sam radio kapelu u Betlehemu i jer je u potpunosti moje djelo

Monumentalni projekt izgradnje kapele hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu, koji je počeo prije dvije godine, privodi se kraju. S idejnim tvorcem uređenja unutarnjeg i vanjskog prostora kapele akademskim kiparom Ilijom Skočibušićem razgovarali smo za Večernji list BiH o ovom za hrvatski narod i sve vjernike s ovih prostora povijesnom projektu. Prvi put Hrvati će imati svoj bogoslužni prostor u zemlji rođenja našega Isusa te, ako je suditi po fotografijama koje smo imali prigodu vidjeti, cijeli prostor izgleda nestvarno lijepo. Imati takvu veličanstvenu kapelu u Betlehemu čast je za jedan narod jer je jako teško dobiti priliku i prostor za gradnju kapele. Projekt je to revitalizacije Pastirskih polja u predgrađu Betlehema, u kojem sudjeluje još nekoliko zemalja izgradnjom svojih kapela, uz ostale, i Italija, Španjolska, Argentina, Kolumbija i Palestina. Za izgradnju hrvatske kapele izdane su dozvole, a procijenjena je na 450.000 eura. Kapela hrvatskih svetaca trebala bi se sastojati od dvaju bogoslužnih prostora – kapele na otvorenom kapaciteta 111 sjedećih mjesta te zatvorenog prostora kapaciteta 200 sjedećih mjesta.

Profesore Skočibušiću, recite nam ponajprije kako je nastala ideja za izgradnju kapele hrvatskih svetaca i blaženika u Svetoj Zemlji odnosno Betlehemu?

– Sve se dogodilo slučajno. Prije tri godine u Zagreb su došli fratri iz Svete Zemlje – fra Siniša Srebrenović, koji je trenutačno gvardijan na Maslinskoj gori, i gvardijan Samostana Svetog Spasitelja u Jeruzalemu fra Marcelo Ariel Cichinelli, Argentinac koji je zapravo vodio gradnju kapela ostalih zemalja. U Zagrebu su se susreli s fra Tomislavom Glavnikom. U razgovoru o izgradnji kapela koje tamo grade Italija, Kolumbija, Argentina, Palestina i Španjolska fra Tomislav je upitao “bi li mogli i mi Hrvati dobiti jedan prostor za kapelu?” I oni su rekli – zašto ne, uklopite se i vi u tu priču. Fra Tomislav je taj prijedlog iznio hrvatskim vlastima, a Vlada Republike Hrvatske ga je prihvatila i tako je sve krenulo. Kamen temeljac za kapelu blagoslovio je kardinal Josip Bozanić, a kad su započeti temelji i izgradnja kapele, blagoslovio ih je umirovljeni biskup Marin Barišić.

Kako je baš na vas pao izbor da gradite kapelu?

– Dok je trajala izgradnja kapele, nazvao me je fra Tomislav da dam svoju ideju izgleda unutrašnjosti kapele. Rekli su mi da će se raditi o temi hrvatskih svetaca i blaženika. Međutim, kapela se nalazi na Pastirskim poljima, dakle, na mjestu gdje se anđeo ukazao pastirima najavivši im rođenje Isusovo. Tražio sam poveznicu između tih dvaju događaja, kako spojiti hrvatske svece i blaženike s događajem navještenja radosne vijesti pastirima. I odlučio sam napraviti kompoziciju gdje će s jedne strane kapele biti anđeo koji naviješta radosnu vijest i kojega prati mnoštvo anđela, a s druge strane hrvatski sveci i blaženici. S tim da mi je na um palo dodati tu i naš svehrvatski puk. Ako već anđela prati mnoštvo drugih anđela, onda neka i naše svece i blaženike prati njihov narod. Fra Tomislavu se ta ideja svidjela i on ju je predložio fratrima u kustodiji, koji su prihvatili moju ideju. Moram reći da sam se iznenadio, nisam očekivao tako brz odgovor i mislio sam da će tražiti da nešto izmijenim. Međutim, moja ideja je prihvaćena u potpunosti.

Uslijedio je vaš put u Svetu Zemlju?

– Da, pozvali su me da dođem i vidim kapelu na licu mjestu. Kad sam došao tamo, razgovarali smo od kakvog materijala ćemo raditi unutrašnjost. Cilj mi je bio napraviti nešto naše autohtono. Predložio sam da bude od drva, da to bude javor s ovih naših prostora, kamen da bude brački, tako da povežemo naš prostor s onim tamo prostorom. I to su prihvatili te sam nakon toga uradio skice i makete u nekoliko verzija. Odlučili smo se da cijeli bočni zid bude obložen javorom.

Jeste li imali pomoćnike pri odabiru i izgradnji drva?

– Imao sam sa sobom svoga meštra od drva Ivu Andrića iz Ortiješa, koji je poveo svoje kolege Rafu, Antuna i Ivana Dedića. Sa mnom su na put išli Slaviša Krajina i Mate Grgić iz Tomislavgrada. Posljednja dva mjeseca nas sedmorica provela smo tamo, gdje smo gradila i slagala te, evo, hvala Bogu, uspjeli smo. Dok smo se mi bavili radom, naši hrvatski franjevci u Svetoj Zemlji su nas držali kao kap vode na dlanu, fra Željko Barbarić, fra Sandro Tomašević, fra Jago Soče i fra Siniša Srebrenović, zatim bogoslovi hrvatskih salezijanaca, kojima iskreno zahvaljujem. U posjet nam je došao i nekadašnji duvanjski župnik fra Slaven Brekalo.

Ali nije sve još gotovo. Vraćate se na ljeto po završnu glazuru.

– Tako je. Mi smo sad uspjeli posložiti i postaviti cijeli taj reljef, a sad slijedi ušminkavanje i uređivanje. U srpnju idem brusiti lica na skulpturama, ruke i, naravno, premazati sve završnim slojem ulja.

Tko sve financijski stoji iza ovog velikog projekta? Vlada RH dala je 450.000 eura za izgradnju, ima li još dobročinitelja?

– Kad je fra Tomislav predložio Vladi RH da podrži projekt, Vlada je to prihvatila i odobrila sredstva. Dakle, cjelokupnu gradnju kapele, predvorje i lokaciju financirala je Vlada. Poznajem neke dobrostojeće ljude iz svoga kraja koji rade u Njemačkoj i imaju svoje tvrtke. Kontaktirao sam ih i pitao žele li biti dio te priče, što su oni velikodušno prihvatili, tako da se iz našeg duvanjskog kraja mnogo ljudi odazvalo. Ponajprije Mijo i Jakoslav Matić, Iljko i Ana Ćurić s Buškog jezera nastanjeni u Zagrebu, obitelj pokojne braće Željka i Ivana Bagarića, fra Branko Radoš, Ivan i Ružica Kovačević, Nikola i Mara Nevistić, kamenoklesarska obitelj Marić darovala je oltar, među donatorima je i Općina Tomislavgrad te Hercegbosanska županija, a Župa Kupres velikodušno je pomogla u nabavi drva. Pa, što reći, nego velika hvala svima. Dakle, sve su to bili ljudi koji su se odazvali da potpomognu financijski ovaj projekt. Tako je i gradonačelnik Ljubuškog Vedran Markotić obećao da će biti dio te priče, javilo se dosta ljudi iz Hrvatske, iz Sinja i Zagreba. Kažem jako veliki broj ljudi se priključio i podržao projekt, tako da nismo imali financijskih problema.

Jeste li zatvorili financijsku konstrukciju?

– Ostalo je još nešto malo, trebaju nam sredstva za ugradnju vitraja, a što se tiče moga dijela, možemo reći da smo osamdeset posto troškova pokrili i da nam je ostalo još dvadesetak posto. Uglavnom, projekt ide po planu i bolje nego što smo zamišljali.

Možemo li govoriti kad će kapela službeno biti gotova i blagoslovljena za korištenje?

– Mi ćemo biti gotovi s kapelom do kraja kolovoza. E, sad, što se tiče blagoslova, teško je o tome pričati dok tamo traje rat. Planirano je svehrvatsko hodočašće za tu prigodu u Svetu Zemlju, ali teško je odrediti termin kad je ratno stanje. Postoji ideja da to bude u studenome, kada se slavi sv. Nikola Tavelić, a druga ideja je da to bude iduće godine u ožujku. Kažem, sve ovisi o tim okolnostima.

Nedavno ste se vratili iz Betlehema, jeste li osjetili rat tamo gdje ste bili smješteni? Kako danas izgleda Sveta Zemlja? Čitamo da su posjeti hodočasnika Jeruzalemu i Betlehemu prepolovljeni.

– Mi smo bili smješteni u Betlehemu i nikakvih sukoba i neugodnosti nismo osjetili. Jedino što smo uočili tu i tamo je pokoji zrakoplov kad proleti. Naravno, kad smo dolazili u Jeruzalem, viđali smo naoružane vojnike s dugim cijevima svakih stotinu metara na ulicama grada. I to je to. Turizam, s druge strane, strašno trpi, nema hodočasnika kao što je nekada bilo. Kad smo prvi dan stigli u Jeruzalem, ljudi su nas čudno gledali, kakvi su ovo zombiji koji hodaju ovuda. Nije bilo doslovno nikoga od hodočasnika. Međutim, kada smo otišli u Betlehem, tamo smo se osjećali kao kući, ta Pastirska polja, gdje smo bili smješteni, jako su pitoma. Ali, vidim prema reakcijama tamošnjih svećenika da je prije tu bila puno veća gužva nego što je u ovo vrijeme. To je nama išlo na ruku jer smo mogli na miru raditi. U slobodno vrijeme uzimali smo fratarski kombi i s fra Željkom Barbarićem, našim hercegovačkim franjevcem, išli u obilazak Galileje, Kafarnauma, Nazareta i ostalih svetih mjesta. Nikad nismo doživjeli neugodnost.

Radili ste zavidan broj spomenika, bista, crkvenih vrata i oltara. Je li ovaj projekt izgradnje kapelice hrvatskih svetaca i blaženika u Svetoj Zemlji najveći do sada?

– Ako promatramo po dimenzijama, ovo jest moj najveći rad. Ono što mi je drago kod ovog projekta, kao i kod crkve sv. Ilije u Masnoj Luci, je to što sam imao slobodne ruke i što sam potpuno sam osmislio cijeli prostor. Dakle, nisam se moramo prilagođavati nikome, već sam imao potpunu slobodu. I zato sam jako sretan i ponosan jer je to u potpunosti moje djelo – od ideje do realizacije. Evo, sad mogu i iskreno reći – da više ništa ne pravim, ja sam sretan s ovim što sam dosad uradio.