Vrijeme ženidbe i udaje bilo je od Velike Gospe do došašća i od Božića do Čiste srijede. U došašću i korizmi se nije ženilo i udavalo, prestajali bi sastanci i sijela te utihnula svaka pjesma, a u razdoblju od Uskrsa do Velike Gospe, za dugih proljetnih i ljetnih dana, momci i cure se upoznaju, dogovaraju i zaručuju. Ozračje u kojemu se odvijaju svadbe u naše vrijeme dokaz je kako se, nažalost, veliki dio ovih starih svadbenih običaja izgubio, ali ne i zaboravio
Ljetno je razdoblje poznato po velikom broju vjenčanja. Gotovo svaki dan smo svjedoci pjesme i svirke veselih svatova, okićenih barjaka, pjesama koje se u novije vrijeme naručuju za najljepše želje i čestitke mladencima. U vremenu kada u našemu kraju nije bilo automobila, limuzina, svadbenih dvorana, salona vjenčanica, vizažista… svadbe su se održavale u potpuno drugačijem ugođaju, a načini na koji su se djevojke i mladići upoznavali u mnogo čemu se razlikuje od upoznavanja danas.
I daleko od vremena ugostiteljskih objekata i disko-klubova postojao je način na koji bi se livanjski momci pomomčili, a djevojke pocurile. Mladići bi se pomomčili oko sedamnaeste godine života. To je vrijeme kada je mladić više brinuo o svomu izgledu, družio se s odraslijim muškarcima i počeo odlaziti na sijela. Ako je u kući bilo više mladića, pomomčio bi se najprije najstariji. I djevojke bi se pocurile oko šesnaeste godine ako u kući nije bilo starijih sestara, u protivnom se poštivao redoslijed.
Za vrijeme derneka (skupova), nedjeljom i prigodom velikih svetkovina, djevojke i momci bi plesali u kolu i upoznavali se. Običaj je bio da poslije mise mještani sela u kojemu se slavi svetkovina pozovu svoje rođake i prijatelje na ručak. Mladi bi poslije ručka išli u kolo, šetali, upoznavali se i ašikovali. Djevojke bi taj dan obukle najljepše haljine i stavile najljepši nakit koji su imale, a kako su rumeni obrazi bili odraz zdravlja i ljepote, natrljale bi ih crljenom kartom (krem papir koji bi se nakvasio i davao crvenu boju) da budu što rumeniji. Posebnim su olovkama djevojke crtale madeže i garile obrve. Zanimljivo je kako su žene kada bi kupovale pomadu (kremu) i crljenu kartu trgovcu govorile: “Dajte mi curske lipote!”
Prijateljice su šetale držeći se pod ruku, a šetali su i momci ili su pak stajali pored puta i promatrali djevojke koje prolaze. Nerijetko bi momak djevojci koja mu se svidjela dobacio kompliment, a ako je djevojci dobacivanje bilo po volji, zajedno bi počeli šetati. Ako su simpatije bile uzajamne, momak bi djevojku otpratio do njezine ulice i dogovorio silo (sijelo). Njegov prijatelj bi pravio društvo njezinoj prijateljici i onda kada mu se nije sviđala. Djevojka je na derneku mogla prošetati s puno momaka, pa i svaki krug s drugim, jer se najboljom smatrala djevojka koja je na derneku prošetala s najviše momaka. Majke bi svoje kćerke, nakon što se vrate s derneka, pitale: “Jesi li danas s kakvim prošetala?” Zanimljivo je kako su neke majke i tete koristile dernek kao priliku da hvale svoju kćerku ili rodicu govoreći: “Čije li su, lipe li su?!” Na dernecima se pjevalo, igralo kolo, a često se i organiziralo natjecanje u bacanju kamena s ramena i nekim drugim igrama.
Osim nedjeljom poslije mise i na dernecima poslije većih svetkovina, mladići i djevojke su se upoznavali na sijelima, poljskim radovima ili pak za vrijeme svadbenih svečanosti.
Mladić i djevojka koji su se upoznali i zavoljeli češće se sastaju kod crkve i drugdje i njihovo se poznanstvo pretvara u ašikovanje. Uz odobrenje roditelja momak je mogao doći djevojci na sijelo. U livanjskom se kraju moglo čuti kako je momak koji je zaprosio djevojku dobio srce. Trajanje ašikovanja nije bilo određeno. Događalo se da se momak i djevojka upoznaju, zavole i nakon nekoliko sastanaka ožene. No, zanimljivo je kako i djevojčini i mladićevi roditelji “prate” njihovo ašikovanje iako im momak ili djevojka nisu po volji protive se ašikovanju te nastoje skuditi (staviti manu) momka ili djevojku. Znalo se dogoditi da se roditelji protive vezi mladića i djevojke i tada se događalo da momak djevojku noću umakne (dovede k svojoj kući). Umicanje je prema crkvenom zakonu prekršaj pa se za takvo vjenčanje morala dobiti dozvola biskupa, a to bi se istaknulo kod crkvenoga navišćivanja (oglašavanja), a na vjenčanju umaknute mlade nisu imale duvak (mladenkin veo) nego bošču (bijela, trokutasta marama od platna koju je udana žena nosila umjesto kape). Događalo se i da roditelji ili netko od rodbine i prijatelja savjetuje momku ili djevojci za koga bi trebali poći. To se u narodu nazivalo arka.
Ako se mladi namjeravaju vjenčati daju jedno drugomu amanet (poklon), no i unatoč tomu bili su slobodni sve dok ih svećenik ne sveže prid oltarom. U slučaju da mladić i djevojka prekinu vezu dužni su jedno drugomu vratiti amanet.
Kada se odluče vjenčati moraju se sporazumjeti s roditeljima, jer su momka ženili kad je kuća mogla, a djevojka se udavala ako je bila dobra prilika. Ako je sve dogovoreno organizirala se mala rakija. Na nju je išao mladić s ocem i najbližim rođacima. Ako su se dogovorili, najprije se popije rakija koju su donijeli mladić i njegova pratnja, a onda se nastavlja piti i meziti ono što je domaćin pripremio. Događalo se da djevojka pozove rakijaše, a onda se predomisli. Tada bi se za njima zvonilo i vikalo “Odvukoše džigaru!”.
Zatim se organizirala velika rakija na kojoj je djevojka darivala rakijaše. U starija vremena bi ih darivala bičvama i terlucima, a kasnije košuljama koje su u narodu zvali perlonke. Rakijaši su te darove plaćali.
Poslije velike rakije slijedio je prsten (prstenovanje) i prstenska užina na koju su mladićevi bližnji donosili pečeno bravo (ovna). Mladić i djevojka su odlazili na prsten u crkvu gdje su sa svećenikom razgovarali je li to njihova volja ili ih je netko prisilio. To je bilo potrebno obaviti kako bi ih svećenik mogao navistiti. Navišćenja su morala biti tijekom tri nedjelje da bi se navrijeme saznalo ako postoji bilo kakva zapreka za njihovo vjenčanje. U livanjskomu kraju je bio običaj da budući diver, mladićev brat ili bliži rođak, od prvoga navještenja do vjenčanja prati djevojku svake nedjelje k crkvi i iz crkve.
Utorkom prije dogovorene svadbe dolazile su kolačarice. One su donosile kolače (okrugli kruh) i poklon za mladu, najčešće odjeću. Te je kolače mlada davala susjedama koje su joj radile ruvo. Kolačarice su bile susjede i rodice.
Srijedom nakon kolačarica organiziran je ugovor. Dolazili su mladićevi roditelji i donosili manet (novac), kovčeg i poklone djevojci, najčešće odijelo. Poklone koje je tada djevojka dobivala darivala je svatovima poslije svadbe.
Petkom navečer kod mladoženje bi se skupili svatovi: kum – obično ujak ili zet, jenga – kumova žena, barjektar, čavo (koji je bio zadužen za veselo raspoloženje), diveruše (mladoženjine sestre i bliske rodice), stari svat – mladoženjin otac (ili bliži rođak ako nema oca) koji je zapovijedao svatovima.
Subotom ujutro kum i mladoženja odlaze u crkvu gdje ih čeka mlada s bratom ili bližim rođakom. Poslije obreda vjenčanja odlazi svatko svojoj kući. Nakon toga svatovi s barjektarom na čelu dolaze po mladu. Kod mladine kuće bi se okupili uzvanici i dočekali svatove. Svatovi su nosili ploske (čuture plosnata oblika) i prisutne častili rakijom. Jenga i diver bi ušli u kuću po mladu, ali bi ona bila zaključana i morali su platiti jer je na vratima stajala njezina sestra ili rodica i govorila: “Ne dam seke bez plete, seka pleta, banka vrata.” Vrata bi otvorili nakon što diver plati. Jenga bi mladi stavila kovrljak (vrstu obruča od loze, obložena platnom, a bio je napravljen tako da je izgledao kao neka vrsta kape na glavi) na glavu i pokrila lice. Potom svatovi uđu u kuću za postavljenu siniju na kojoj bi se našle pite, kuhano sušeno meso, kiseli kupus i pečeno meso.
Dok su se svatovi gostili, k mladoženjinoj kući su odlazili sekseni – kola koja su nosila odjeću koju je mlada spremila. Oko 15 sati svatovi bi se pripremali za polazak, jenga bi rekla: “Kume, kuma bosa.” Tada bi joj obuli cipele koje je kum donio, a ona bi se oprostila s ukućanima.
Polazak mlade iz roditeljskoga doma pratila je i pjesma:
Trešnja se od roda lomiše,
‘ćerka se od majke diliše
“Praštaj mi, praštaj, sva rodbino!
Dosta sam majku slušala,
a sadan slušam svekra i svekrvu.”
Zabilježena je i pjesma koju su pred polazak pjevali jenga i kum:
Azurila, kita i svatovi!
Vrime nam je već da putujemo:
kasno nam je, a daleko nam je!
Za to vrijeme stari svat bi neprimjetno pod tepsiju ostavio novac da plati siniju. Svatovi su išli redom kako su i došli, samo bi za mladom krenuli pratioci (njezina braća i bliži rođaci).
Kada svatovi dođu k mladoženjinoj kući pjevalo se:
Dobro došli, kićeni svatovi!
Jeste li se mladi umorili?
Kako su nam novi prijatelji?
Svekrva bi dočekala mladu i dala joj jabuke koje je morala prebaciti preko kuće. Prva je bila nakićena, a ostale nisu. Bacala je tri jabuke i prije svakoga bacanja se prekrižila i poljubila jabuku. Poslije bacanja jabuka organizirane su svadbene trke. U starija vremena trkalo se na konjima, a pobjedničkom konju se na (j)ular vezala marama. Kasnije su se mladići utrkivali međusobno, a nagrade su bile ovan za prvo mjesto, novčana nagrada za drugo, a rakija, bičve i terluke za treće. Nakon toga diver i jenga bi mladu uveli u kuću, a pri ulasku je križala i ljubila dovratke. U kući bi je posjeli i dali joj u krilo malo muško dijete koje bi ona prekrižila.
Vani se igralo i veselilo, a u kolo bi izveli i mladu. Kad završi kolo svatovi ulaze u kuću i tamo se nastavlja gozba i veselje. Oko pola noći zapivaju pivci (seoski momci), tada jenga i kum vode mladence na spavanje. Nakon toga oko kuće “zavijaju” vukovi (seoski momci) i ukućani im iznose pitu i slaninu. Sutradan bi svatovi otišli u crkvu i nakon mise u goste su dolazili uzvanici iz sela – bilaći. Tada bi bilo i šale, jer bi čavo, dok su svatovi sjedili u mladinoj kući, uhvatio kokoši i u torbu pri polasku natrpao pite i pečenoga mesa. “Sudili” bi kumu i jengi za mladu, a čavo ih je otkupljivao onim što je donio iz mladine kuće.
Tjedan dana nakonsvadbe u pode su dolazili mladini roditelji i donosili ukućanima darove, ali mlada nije mogla ići kod svojih roditelja do Uskrsa. Tek na Uskrs poslije ručka odlazile su nevjeste u pratnji babe (svekra) ili djevera u rod. U rodu je ostajala tri dana. Kada se mlada vraćala kući punica bi zetu obvezno poslala duzinu (tucet) jaja.
Svadbeni su se običaji livanjskoga kraja velikim dijelom promijenili, a neki nažalost i izgubili, no želja mladenki da na dan vjenčanja izgledaju najljepše do tada bila je uvijek prisutna. Na taj se dan vodilo računa o nošnji mladenke te uređivanju kose. Straga su se ostavljale raspletene pletenice. Na potiljku je kosa bila urešena kurdelom (vrpcom u boji). Mladenke su na glavu stavljale kovrljak. Oko njega se nalazio svilom vezeni podvezač, a preko njega privezač. Na tjeme se stavljalo niz špioda s privjescima, koji su padali na čelo. Mlade su, kao i djevojke, nosile crvenu kapicu, preko koje su stavljale burundžuk (maramu od bijelog tila), a iznad desnog uha zakačile bi perlu. Podbrnjik (lijep, težak i u ono doba dragocjen nakit) bi se zakačio na barundžuk sa strane i padao je do ispod brade. Ispod podbrnjika stavljao se nakit (đerdan, kolajne), a na ruke su se stavljale belenzuke.
Zanimljivo je istaknuti da su se djevojke udajom opraštale i od svoje djevojačke nošnje. Postajući nevistom žena je na glavi nosila crvenu kapu, ali bez nakita, koju je prekrivala boščom (velikom maramom). U toplije dane žene bi krajeve bošče prebacivale preko tjemena tako da s obje strane pored ušiju vise kićanke. Udane su žene nosile manje nakita i ukrasa na odjeći nego kad su bile djevojke, a i manje su posjećivale derneke.
Važno je naglasiti da je vrijeme ženidbe i udaje bilo od Velike Gospe do došašća i od Božića do Čiste srijede. U došašću i korizmi se nije ženilo i udavalo, prestajali bi sastanci i sijela te utihnula svaka pjesma. Od Uskrsa do Velike Gospe, za dugih proljetnih i ljetnih dana, momci i cure se upoznaju, dogovaraju i zaručuju. Ozračje u kojemu se odvijaju svadbe u naše vrijeme dokaz je kako se, nažalost, veliki dio ovih starih svadbenih običaja izgubio, ali ne i zaboravio. Zahvaljujući sjećanjima naših baka i djedova žive ovi običaji u usmenoj predaji i danas, a njihova uprizorenja koja organiziraju kulturno-umjetnička društva stvaraju živu sliku koja gledatelja odvodi u prošlost, čineći nas tako, barem u mašti, dionicima baštine prošlih vremena koju imamo zadaću oteti prolaznosti i zaboravu. O tomu kaže i latinska poslovica: Tko napreduje u znanju (nauci), a nazaduje u običajima, više nazaduje nego napreduje.
Ana Papić, Svjetlo Riječi
