Volim ovu čudesnu šumu iznad našeg grada. Tajanstveno zeleno utočište među borovima gdje smo provodili djetinjstvo. Bježali od svakodnevnih briga i čekali zvuk praporaca našeg duvanjskog Jelenka. Ali dražesno lane nikada nismo susreli.
Gazeci velikim stopalima po davno nestalim dječjim tragovima, stazica me danas odvela do ruba segetske oaze. Iza sebe sam ostavio miris iglica, smole i nedozrelih lješnjaka. Pred sobom vidim padinu i veliku bijelu kuću s još većim dvorištem. Skriveni od srpanjskog sunca, stanovnici su se povukli unutra. Svi osim malog stvorenja u crnom. Sklupčana, sjedila je sama na klupici. Kao da čeka. Lišće, koje je pružalo hlad, bilo je teže od njenog tijela. Na koljenima je držala suhe ručice sa modrim križićima u koži. Ispod šešira su joj se jedva vidjele oči, dva kestenasta oceana. Pogled joj je lutao u daljine, prema planini na koju se naslanjalo nebo. Sve dok, kao nametnik, nisam ušao u njen vidokrug, u sliku njenog omiljenog pejzaža. Prošao sam tiho, ne želeći remetiti njene snove. Ali bilo je prekasno. Osmijehnula se i lagano kimnula. Nije mi uzvratila. Samo je trepnula sporo. Pokušao sam nastaviti dalje, ali tada me sustigao njen hrapav glasić. Usporio sam i okrenuo se prema njoj. Njenih suhih ruku bile su već visoko kad sam se osvrnuo. Stajala je. Njen širok osmijeh i najživlje oči lomile su mi koljena. Ali i slomila srce. Vratila sam joj pozdrav i osmijeh, pa stegnutog grla nastavio put prema hramu.
Eh! Postoje trenuci kada čovjek mora izgovoriti riječi na koje ne ponosi, krik i proklinjanje. Na pohlepu za prokleto novcem, bahatost, trku za bogatstvom, spaljena srca, na izgovor “Nemam vremena”, na surovost i poraz života. I uzdah “Djeco, gdje ste?”
Večeras iz kućice na drugom kraju šume, poput pahulja maslačka, šaljem molitvu Nebu. Za nju i sve voljene u duvanjskom Domu za starije i nemoćne. Za sve one zlatne ruke koje ih njeguju u posteljama. Jer ne znam koga je danas pozvala, koga je vidjela. Kome je mahala?
A ja? Napokon sam vidio kestenaste oči. Tužne, ali mirne. Oči onog dražesnog, pitomog duvanjskog laneta što nikad nismo sreli.
Marko Pašalić / Tomislav City
Članak Dom dobrote i uzdaha prvi puta je objavljen na stranici Tomislav City.
Izvor: ( tomislavcity.com / Rtvmo.ba )
