Veselin Đurasović je svevremenski simbol Veleža. Od omladinskih selekcija pa sve do današnjih dana, njegov život vezan je za Rođene. Igrač, trener, direktor, službeni predstavnik…jednom riječju – ikona.
Kada u Mostaru spomenete nadimak Jazo, bez mnogo razmišljanja će vam veliki postotak stanovništva reći samo jedno ime i prezime. Kao i mnogi od nas koji smo odrastali u gradu na Neretvi, nadimak je dobio još kao dječak. A fudbalsku loptu je izabrao jer je ona bila najdostupnija.
„Nama nije trebao teren da bismo igrali fudbal. Dovoljno je bilo da imamo malo slobodnog prostora i loptu, a golovi se svakako postave bilo gdje.“ – Đurasović se počinje sa sjetom prisjećati vremena kada je lopta okupirala njegovu pažnju.
„Ja sam fudbal počeo igrati kao desni pa onda lijevi bek ali je stoperska pozicija bila ona koja mi je najviše odgovarala. 1974. godine smo nastupili na čuvenoj Kvarnerskoj rivijeri koja je bila najjači omladinski turnir u Evropi. Osvojili smo prvo mjesto nakon što smo u finalu pobijedili Dinamo. Prije toga smo, sjećam se, pobijedili Bajern i Hajduk. Po završetku turnira, trener seniora Vukašin Višnjevac prekomandovao je Vladimira Matijevića i mene u prvi tim.“
Od tog trenutka, krenula je profesionalna karijera koja će tokom cijelog vremena trajati u Veležu.Sudbina je htjela da Đurasović svoj debitantski nastup upiše protiv zagrebačkog Dinama, jednako kao i 16 godina kasnije kada se opraštao od aktivne karijere.
„U naše vrijeme je jako teško bilo ući u prvi tim. Čak i ako se povrijediš, morao si se potruditi da se što prije oporaviš i vratiš u ekipu jer konkurencija je bila takva da nikome mjesto nije bilo zagarantovano. S obzirom da smo Dada Matijević i ja dugo bili stoperski tandem, mnogo igrača uopšte nije dobilo priliku da zaigra za prvi tim. Znali su u šali govoriti kako sam im ja uništio karijeru.“
A Jazo je svojim kontinuitetom u crvenom dresu dostigao razinu koju je imao malo ko u našem Klubu. Nalazi se na četvrtom mjestu igrača sa najviše odigranih prvenstvenih utakmica. Đurasović je odigrao 304 utakmice, a više od njega odigrali su samo Dušan Bajević, Franjo Vladić i Enver Marić. Kada ga upitate da prokomentariše taj podatak samo će kratko reći da muje čast što se nalazi u takvom društvu i da je to veliki uspjeh za njega.
„Dok sam ja igrao nije bilo toliko prelazaka iz kluba u klub. S obzirom da je Velež u to vrijeme imao jako dobru ekipu, nisam ni imao potrebe raditi transfer. Znate da zbog tadašnjeg pravila nismo ni mogli napuštati zemlju prije navršene 28 godine. Ja sam imao ponude Željezničara, ali i iz Njemačke i Turske. Međutim, pred taj prijelazni rok otišao sam u vojsku i igrajući mali fudbal doživio povredu meniskusa te sam morao na operaciju. Po povratku iz vojske, pred prvu utakmicu, opet sam doživio istu povredu tako da sam u osam mjeseci imao dvije operacije koljena. Međutim, moram reći da je moja odluka bila da nikada ne napustim Velež.“
Kada spominje utakmice koje nikada neće zaboraviti, odmah mu se pojavi osmijeh na licu. Velež je u tom periodu žario i palio i donosio radost svojim simpatizerima, ne samo u domaćem prvenstvu nego i u evropskim takmičenjima. Nije bio neko ko je postizao mnogo golova niti prelazio na protivničku polovinu terena. Ali kada pređe…onda postigne jedan od najljepših golova čuvenog Februarskog turnira. Gol kojeg je Jazo dao golmanu Partizana Đukanoviću možete i danas pogledati na youtubeu.
„Najviše sam se radovao osvajanju KUP-a Maršala Tita 1981. godine protiv Željezničara. Uh, kako smo proslavili taj trofej…čini mi se da smo mjesec dana slavili. Zbog povrede nisam igrao finale pet godina kasnije, ali smo jednako sretni bili zbog još jednog trofeja KUP-a. Naravno da će u sjećanju ostati i velike pobjede protiv timova iz „velike četvorke“, ali i one evropske, recimo protiv Borusije Dortmund. Ako bih morao izdvojiti utakmicu zbog koje najviše žalim, to je ona u Tuzli 1987. godine, kada smo protiv Slobode u posljednjem kolu izgubili titulu prvaka Jugoslavije.“
Đurasović je na terenu bio beskompromisan. Kako su znali reći, lopta je mogla proći, ali igračne. I obrnuto. Pitali smo ga da li je istina da je svojevremeno bivši igrač Hajduka Alen Bokšić rekao da mu je protiv Đurasovića najteže bilo igrati. Potvrdio je da je popularni Boka svojevremeno u Makarskoj na spomen prezimena Đurasović kratko rekao „uff, samo mi njega ne spominjite“. U kategoriji „samo mi njega ne spominjite“, i Đurasović ima igrače kojih se sjeć akao najneugodnije za čuvanje.
„Najteže mi je bilo igrati protiv Paprice iz Željezničara i Radovića iz Rijeke. Paprica 90 minuta stoji, nigdje ga nema, ali je uvijek u stanju dati gol. Radović je bio dosta nizak fudbaler i kako god se namjesti njemu ode lopta. Čuvao sam i mnogo veće i jače igrače tokom karijere, ali protiv ove dvojice je baš bilo teško igrati“.
Đurasović je uz svoj Velež bio i u njegovim najtežim vremenima. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je trener, direktor ali i službeni predstavnik Kluba . To je funkcija koju obavlja i danas. Na ovoj poziciji ima preko 400 utakmica.
„Kao i svi koji vole naš Klub, teško sam proživljavao sve ono što se dešavalo nakon rata. Izuzetno teško mi je bilo gledati Velež na dnu. Nikada nisam bio pesimista koji će pomisliti da se klub može ugasiti, ali znamo kroz šta smo sve prošli posljednjih decenija. Danas, u nekim drugim uslovima, gradimo iz temelja stadion i kada se on u potpunosti završi sigurno će biti najljepši stadion u Bosni i Hercegovini.“ – kaže Đurasović, kojeg za kraj pitamo koju generaciju i igrača bi mogao izdvojiti kao najbolje u stogodišnjoj istoriji Kluba.
„Teško je to reći. Svi kažu da je Mujić bio najbolji. Nažalost, nisam ga imao priliku gledati, ali činjenica da je iz Veleža došao da bude kapiten tadašnje reprezentacije Jugoslavije dovoljno govori. A što se ekipe tiče, mislim da je generacija Veleža koja je igrala 70-tih godina bila najbolja u istoriji. Nisu osvojili neki trofej, ali fudbal koji su igrali Marić, Hadžiabdić, Čolić, Glavović, Ristić, Bajević, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Vladić, Vukoje i ostali bio je neponovljiv.“ – reći će za kraj Đurasović.
Mi bismo dodali, jednako kao i onaj kojeg je igrao Đurasović. Veliki Jazo.
Kompletan sadržaj (fotografije, video, tekstovi i grafički dizajn) na službenoj web stranici zaštićen je autorskim pravima FK Velež Mostar.
Zabranjeno je svako kopiranje, preuzimanje, distribucija i korištenje sadržaja bez jasno i vidljivo navedenog izvora (Izvor: FK Velež Mostar) ili prethodne pisane saglasnosti Kluba.
Kontaktirajte nas na: media@fkvelez.ba
