ISPOD LIVANJSKIH KROVOVA
Iz novije povijesti Livna
Livno je poslije II. svjetskog rata bilo gradić s oko pet tisuća žitelja. Godine 1972. cijela livanjska općina je imala nešto više od 50.000 stanovnika.
Imala je oko sedam tisuća onih koji su imali netko bolja, a netko lošija radna mjesta i primali plaće.
U naše dane, u vrijeme osvajačkog ratnog ruskog pohoda na Ukrajinu govori se da u tom gradu živi oko petnaest tisuća gorštaka.
Nadmorska visina većine sela i grada je iznad 700, a neka su i iznad 800 metara. Znano je da su livanjska sela dugo vremena imala znatno više domaćinstava nego li grad Livno.
U posljednjih dvadeset godina sela se stravično prazne. Iseljavaju se. Mnoga su gotovo i ispražnjena. Odlaze ljudi jer je nastupio veliki zastoj u zapošljavanju, odlaze zbog česti nepravdi u sudkim postupcima, zbog nepotizma i stranačkog zapošljavanja, odlaze zbog etničkih kriminalnih politika u Bosni i Hercegovini, odnosno zbog neizvjesne budućnosti države pod protektoratom UN.
Unatoč velikom iseljavanju u naše dane broj žitelja livanjskih sela je približan onom broju koji živi u gradu. Popisi kazuju da je broj Livnjana u svijetu nekoliko puta veći od ukupnog broja stanovnika livanjske općine. Rasuti su po svim prikladnijim prostorima planete Zemlje.
Prigradska sela Begovača, Brina, Drinova Međa, Žabljak, Stupe, Rapovine, Zastinje i Suhača su od grada udaljena od jedan do dva kilometra. Malo udaljenija sela su Potočani, Zagoričani, Dobro, Vidoši, Karijani, Držanlije, Guber i Kablići.
Veća livanjskih sela su od grada udaljena od sedam do trideset i nekoliko kilometara. Ima ih udaljenih i više od dvadeset kilometara.
Sela Prolog i Podhum su trideset godina poslije II. svjetskog rata imala po više od dvije tisuće žitelja. U ta dva sela osmogodišnja škola je radila u dvije smjene. U vrijeme dok je BiH etntiteski podijeljena, dok je protektoratom UN-a, dok jedan narod krade izborna prava drugog naroda zatvaraju se livanjske škole.
Velika osmogodišnja prološka škola, ona koja je radila u dvije smjene je zatvorena, jer više nema učenika. Mali broj ima ih u novijoj osmogodišnjoj školi u Orguzu.
Dugo vremena, sve do sedamdesetih godina livanjski putovi i ceste su bili makadamski i prašnjavi. Te ceste i ti putovi su nijemi svjedoci odlaska Livnjana u okrilje drugih podneblja.
Stoljećima su Livnjani bježali ispod svog podneblja: bježali ispod višestoljetnog ropstva pod otomanskim sultanima, bježali i u vrijeme bečke carevine, i vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a i u vrijeme komunističke Jugoslavije. Odlaze i u naše vrijeme, u vrijeme ‘isprobavanja demokracije’ uz pomoć Daytonskog mirovnog dogovora.
Mnogo je Livnjana i Duvnjana, kao i Hercegovaca, Dalmatinaca, Ličana, Slavonaca, a i onih iz drugih mjesta Bosne znaju reći da im je Njemačka nova prava domovina.
To odlaženje u svijet se dugo vremena zvalo putovanje „trbuhom za kruhom“. Zvalo se i „odlazak na privremeni rad“.
Može se reći da u naše dane mnogi i ne odlaze zbog siromaštva, jer neki ostavljaju radna mjesta i odlaze s namjerom da žive u uređenim društvima, da se obogate.
Broj Livnjana i Duvnjana je nešto povećan dolaskom izbjeglica iz srednje Bosne, a umanjen odlaskom Srba u Republiku Srpsku i u Srbiju.
Neke koji odlazi goni strah od novih ratova, neke ljubav prema nacionalnim centrima, a najviše je onih koje privlače ekonomski razvijenije zemlje i slava i raskoš bogatih zemalja.
Stekle su se i tradicionalne navike odlaženja. Prenose se s koljena na koljeno. Oni koji su ostajali, oni koji ostaju odupirali su se i odupiru izazovu iseljavanja. Naoružavali su se i naoružani su trpljenjem i borbom za život. Znatan je broj onih koji nisu odselili, a koji su se dobro prilagođavali i tuđinskim vlastima i snalazili se u svim povijesnim prigodama, pa i u današnjim.
Slika jedne borbe s životnim nevoljama
U svim bivšim vremenima vodila se najčešće borba za opstanak. Tako je bilo i u omanjem prigradskom selu, u seocetu Brina.
Brina je ‘cigaret hoda‘ udaljeno od Livna. Godine 1926. građena je i sagrađena je crvenim crijepom pokrivena obiteljska kuća Tadije Penjaka.
Imao je Tadija i svoju staru šimlom pokrivenu kuću, ali je za njegova četiri sina i tri kćeri bila pretijesna. Govorilo se da je ta naslijeđena kuća starija od trista godina. Pod krovom te kuće su 1812. godine živjeli braća Antun i Grga.
O Antunu se malo upamtilo, a za Grgu se zna da je imao šest sinova i pet kćeri. Godine 1832. Brinu je harala kuga, pa je jedna obitelj Penjaka ostala bez djece.
Nisu bili jedini, jer je poharano mnogo livanjskih sela. Kuga se u kratkom vremenu u još dva navrata navraćala u livanjski kraj. Ugibala je i stoka, pa je zabilježeno da je posebno stradalo selo Ljubunčić.
Ime Grga se njeguje u obitelji Penjaka, a jedan Grga naveden je godine 1741. u popisu biskupa Dragičevića kao starosjedilac u selu Komorani. Zabilježeno je da je godine 1814. u Vržeralima mlada umrla Janja Penjak.
Godine 1853. na groblju u Rapovinama pokopan je potomak Grge Penjaka. Unuk ili praunuk? Prezime Penjak tada se pisalo dalmatinskim pravopisom kao Pegnak.
Spomenik na groblju u Rapovinama je izradio poznati livanjski kamenoklesar Mato Baja. Na spomen križu visokom dva metra piše da su ocu spomenik podiglo sinovi Pere i Tomo.
Taj Grga je imao šest sinova i pet kćeri. Njegov unuk Tadija je rođen 1872. godine i za života je bio pod vlašću triju otomanskih sultana, bečkog cara, trojice srpskih kraljeva, jednog poglavnika i jednog maršala.
Na Brini su se gradili novi domovi i novi krovovi. Neki krovovi su bili od bijelih kamenih ploča, a neki od jelove šimle.
Ostarjeli Jakov Penjak je pamtio vrijeme kada je na Brini bilo osam Penjakovih krovova. Grgini sinovi Toma i Pere su se bavili trgovinom. Na konjima su najčešće iz Lašvanske doline dogonili domaće prehrambene proizvode i snabdijevali neke livanjske dućane. Nešto su prodavali i u primorskim mjestima i u Livno dogonili dalmatinske proizvode.
Toma je oženio djevojku Dalmatinku. Bila je roda Pocrnja. Rodila mu jednog sina i četiri kćeri. Njegov brat Mate je imao tri sina, a brat Marko četiri kćeri. Ivan zvani Ivšin nije imao djece, a brat Antun je kao momak poginuo u snježnoj mećavi ispod Cincara.
Tadijini potomci
Pod najstarijim Penjakovim krovom se i umiralo i rađalo. Tomin sin jedinac, sin Tadija je sa suprugom Matijom imao četiri sina i tri kćeri i valjalo je pobrinuti se i za životni prostor za buduće četiri obitelji.
Znao je Tadija da nema velik grunt, da po ustaljenom običaju Hercegovaca, Dalmatinaca i Ličana neke starije sinove mora ili odijeliti, ili otpremiti u svijet, poslati ih da se bore za svoj opstanak.
Svima se nije mogao osigurati krov nad glavom. Za dvojicu se na vrijeme pobrinuo. Josipa (Jozu) je školovao za poštara i nakon završene građanske škole država ga uposlila.
Radio je najprije u Livnu, a potom u Brčkom. Tragično je preminuo. Ubio se jer ga žena varala. Našao je pisma koja joj pisao jedan livanjski svećenik. S njim se i u Brčkom sastajala. Taj svećenik se i nakon Josipove smrti viđao sa njegovom suprugom. Pomagao joj školovati i svog sina i Josipovu djecu, a njegov sin je doktorirao ekonomske znanosti.
Drugog svog sina Marijana Tadija je dao na pekarski zanat. Primljen je u Novu livanjsku pekaru i postao vrstan mladi pekar. Njegove koščate ruke lako su se poigravale sitom loparima i vrećama brašna.
U nj se zaljubila vragolasta gazdina kći. Zbog te ljubavne veze morao otići u svijet. Vlasnik pekare mu zabranio da se primiče njegovoj kćeri i pekari. Marijan je našao rješenje, tako da je odselio iz Livna.
Tadijin stric Pere imao je okretnog i sposobnog sina Nikolu. Zvali su ga Ninom. Nina se najprije okušao u zidanju i pokrivanju novih kuća u Konavlima.
Sagradio je i novu kuću na Brini, ali ju prestao voljeti. U njoj mu umrlo dvoje malodobne djece. Posebno je tugovao za osmogodišnjim dječakom Perom. U toj kući supruga mu se potišteno osjećala. Napustili su ju. Odselili su u Dubrovnik.
Pošto je dobro radio i zarađivao novac, kupio je i auto i postao prvi dubrovački vlasnik taxi vozila. Kupio je i kuću unutar zidina Dubrovnika.
Iz Livna je odveo mladog pekara Marijana i u Cavtatu ga uposlio. Uposlio ga u pekari ostarjelog pekara Mijatovića. Marijan se u Konavlima i oženio. U selu Brgat našao svoju životnu družicu Mariju i odveo ju u Cavtat.
Nakon nekoliko godina postao je i vlasnik pekare i imao trgovinu sitne robe. Zaradio je dovoljno novca da kupi veliki stan u Dubrovniku. Bio je ponosan na svoj uspjeh i na svoja tri sina i kćerku jedinicu.
Školovao ih, pa su i dva sina i kći stekli fakultetske diplome, a jedan sin se odškolovao za krojača. Imao je Marijan i unuka i praunuka pomorca.
Unuk Davor kao telegrafist na brodu je oplovio sva svjetska mora. Njegov praunuk Antun je završio pomorski studij i upravlja brodom koji plovi po svjetskim oceanima.
Unuk Tonči je bio ugledni televizijski novinar, a i njegov sin Joško je ugledni novinar na dalmatinskim radio postajama. Marijanov praunuk Toni se u Dubrovačkom simfonijskom orkestru proslavio svirajući na instrument rog.
Jakovljev dom
Nastojao je Tadija pobrine se i za trećeg svog sina, za plavokosog Jakova. Odlučio je sagraditi mu novu kuću i bio ponosan na tu svoju odluku.
U poslove oko gradnje uključili se i prijatelji i ukućani, a posebno vrijednim se isticao i četvrti najmlađi trinaestogodišnji sin Toma.
Ukućani su bili
Izvor: ( relax-portal.info / Rtvmo.ba )
