Osman Đikić je jedan od najpoznatijih mostarskih pisaca.
Rođen je 7.januara 1879 godine u Mostaru. Završio je ruždiju(islamska niža srednja škola) i nekoliko razreda gimnazije iz koje je izbačen.
Nakon toga, preselio se u Carigrad kako bi nastavio školovanje.Zatim odlazi u Beograd i u Beč gdje je završio trgovačku akademiju.
Radio je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru.
1909. godine seli se u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva “Gajret” i za urednika lista “Gajret”, a već sljedeće godine, 1910, pokreće politički list “Samouprava”
Književni rad Osmana Đikića
Pisanjem se počeo baviti veoma mlad, najviše je pisao poeziju. Svoja djela je objavljivao u listovima ”Bosanska vila”, ”Zora” , ”Behar” i mnogi drugi.
Pored poezije napisao je zbirke pjesama ” Muslimanskoj mladeži” , ”Ašklije” i ”Pobratimstvo”
Također autor je folklorne drame ”Zlatija” koja se prikazivala na zabavama društva ”Gajret”
Ostale folklorne drame : ”Stana” (1906.) i ”Muhadžir” (1909.)
Bavio se sakupljanjem narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već predao Srpskoj akademiji nauka u Beogradu.
Osman Đikić je bio jedan od glavnih aktera borbe muslimana za autonomiju.
Autor je nekoliko sevdalinki, uključujući: ”Đaurko mila”, ”Ašik ostah na te oči” i ”Đela Fato đela zlato”.
Osmanova Zorka
Radio je kao bankarski službenik u Brčkom. Davne 1904. godine upoznaje glumicu Zoru Topalović. Ona je tada gostovala kao članica jedne beogradske pozorišne grupe.
To je bila ljubav na prvi pogled. Ljubav koja nije birala vrijeme, mjesto i najvažnije naciju. Njihovoj ljubavi protivile su se dvije sredine (Osmanova mostarska i Zorina beogradska).
Jednom prilikom Osman je čuo za jedno mahalsko ogovaranje:”Đe će s Đaurkom, moja ti?”,tada Đikić iz protesta ali i iz ogromne ljubavi prema Zori, piše pjesmu. Napisao je pjesmu “Đaurko mila” kojom je i zaprosio Zorku. Vjenčali su se 1905. godine u Beču.
Mostarski pjesnik i Đikićev savremenik Aleksa Šantić, rekao je jedne prilike Osmanu:
“Kakvi smo pjesnici – drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju. Ti svoju ljubav oženi, a ja?… Malo je Osmana Đikića, malo… Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem… “
Osman je umro od tuberkuloze u trideset i petoj godini života, 30. marta 1912. godine a njegova supruga Zora je umrla od iste bolesti par mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine.
Zora je sahranjena na pravoslavnom groblju Bjelušine, a Osman u haremu blizu Karađoz-begove džamije.
Njihova ljubav postala je romantična legenda koja traje sve do danas.
''Đaurko mila'' ''Đaurko mila tuga me mori za oči tvoje što suze rone. Ustašca tvoja prepuna baja ah dođi, dođi sred zagrljaja. Ljubav me mori bolest me guši jer ja osjećam ljubav u duši. Čuj kako srce umilno tepa aj ljubim te, ljubim Đaurko lijepa Aj ljubim te, ljubim Đaurko lijepa...''
