Sjedeći na svome kuferu, na trgu u Prozoru, bit će on ubuduće svakomu prolaznik otvorena i zapitna uma svakodnevni tih a rječiti sugovornik – Memento na tegobu sudbine i neuništivosti životne volje.
U Art magazinu Kontura, broj 158/159 urednice Nevenke Šarčević objavljen je tekst Ivana Lovrenovića Ramski Gastarbajter Petra Dolića nazvan Volja za životom.
Ideja da Rama i Prozor dobiju trajan spomenik putniku-gastarbeiteru, dolazi kao kulturno lucidan i socijalno vjerodostojan primjer njegovanja kolektivnoga pamćenja i podsjećanja na temeljna pitanja života ljudi. Spomenik je tiha a snažna gesta simboličnoga klanjanja svima onima što su u prošlosti, a nažalost i danas, najviše podnosili, davali i žrtvovali – za sebe i svoje, ali i za cijelu svoju zajednicu. Lijep je to i rječit kontrapunkt prevladavajućem običaju u ovoj nesretnoj zemlji, da se spomeniče i veličaju ratnici i junaci, moćnici i silnici, kraljevi i vladari, bitke i juriši, pobjede i pogibije, dok ljudi, narod – sol zemlje – žive svoj mali, jedini život pun brige i skrbi oko najosnovnijih potreba. Pravi junaci toga i takvog života su oni sami; svi oni među njima – očevi i matere, braća i sestre, sinovi i kćeri, zetovi i nevjeste – koji ne žaleći truda, ne misleći o vlastitoj udobnosti, bijahu spremni podnositi sve tegobe dana i sve strahove noći za ljubav bližnjih a s mišlju o sutrašnjici, koliko god nesigurnoj.
A odluka da se umjetnička kreacija spomenika ramskom gastarbeiteru povjeri kiparu Petru Doliću nije samo sretna, nego, čini se, nije ni mogla biti drukčija, jer je ramski kraj sa svojom poviješću u Petru Doliću odavno stekao svojega prilježnoga slušača i primatelja, te ingenioznoga umjetničkog tumača i oblikovatelja.
Što je sve Dolićeva moćna intuicija i sigurna ruka ugradila u skulpturu ramskoga putnika-gastarbeitera; od čega je sve on saliven?
Ako se oko promatrača dovoljno snažno usredotoči na ovu mirnu sjedeću figuru, te svoju usredotočenost dovoljno dugo zadrži, osjetit će kako figura u jednom prijelomnom trenutku oživi u jasnom nagovještaju dizanja i pokreta. Suhonjava, izdužena prilika se pokrene, i tek koliko traje treptaj oka, samo toliko, lebdi između mirovanja i kretnje ustajanja. Čas kasnije sve to prestaje, sve se vraća u stanje mirovanja.
Naknadnim proučavanjem, promatrač otkriva kojim sve likovnim sredstvima majstor-skulptor postiže ovu čudesnu iluziju.
Najprije cjelina: na masivnom kvadru (sugestija putničkoga kufera) Dolićev Gastarbeiter ne sjedi opušteno, nema naslona na koji bi se zavalio onako kako se sjedi pri odmoru, u zadovoljstvu. Obratno od toga, na „kuferu“ on sjedi napola, gornjim dijelom tijela sav osovljen uvis, noge nisu pasivizirane, nisu prekrižene ni pružene, svijene su u koščatim koljenima i spremne na dizanje. Cijela figura, iako prelomljena sjedećim položajem, skulptirana je s idejom naglašenoga, pomalo đakometijevskog vertikaliteta, u sugestiji stremljenja uvis i naprijed.
I svi detalji su oblikovani tako, da surađuju u stvaranju ovoga diskretnog dinamičkog efekta. Blagi luk, u koji su svijena leđa, ne odaje toliko pognutost pod teretom umora, koliko sugerira nemir, napetost. Glava posađena na izduženom i ukošenom, mršavom vratu stremi naprijed, a to pojačava oštra fizionomija s jakim brkom, da bi svemu snažan završni akcent dala forma kape sa štitnikom, koji je u likovnom smislu glavni „pokretač“ cijele skulpture uvis i naprijed. I to nije sve. Poseban moment promatrač otkriva u načinu na koji je majstor riješio položaj ruku. Desna počiva na koljenu, slivena je s tijelom, miruje kao čvrst oslonac. Lijeva, međutim, odvojena je od tijela, blago svijena u laktu, šaka je obuhvatila rub postamenta-kufera, i ruka kao da će – evo, sad! – učiniti pokret kojim će poduprijeti cijelo tijelo da se podigne i krene… Cipele, malo disproporcionalno duge, očito smišljeno, u isti mah su i jak oslonac za cijelu figuru, i dinamički usmjerene prema naprijed. Tako oblikovane, izrazito se „rimuju“ sa štitnikom kape na glavi: stopala čvrsto na tlima, glava u nebesima, u zajednički usmjerenoj kretnji.
Muka odluke – oličena u oprekama mirovati-pokrenuti se, ostati-otići – jedna je od velikih konstanta ramske egzistencijalno-psihološke i socijalno-političke povijesti. Promatraču Dolićeva spomenika poslije svega javi se pomisao: nije li skulptor ramskoga putnika-gastarbeitera, vođen intuicijom svojstvenom samo umjetnosti, baš ovako uhvaćenom i ovjekovječenom ljudskom figurom u trenutku napetosti, sažeo i izrazio svu tu muku i tu dvojakost.
Nisu li i oni Ramljaci, što prije tristo trideset i pet godina pod Vučkovićem iziđoše i prijeđoše preko granice carstava, iz Turskoga u Mletačko, bili neki rani „radnici na privremenom radu u inozemstvu“, pa im se privremenost pretvorila u vječnost, a Rama vječno ostala u mislima i u srcima! Kao i svi oni premnogi nakon ramskoga potopa velikoga, pa sve do danas. Nisu li, napokon, u svim našim ramama ljudi u najvećem iskušenju te vrste baš danas, kada se zavičaji redom nemilice prazne od najvitalnijega ljudstva, cijelih obitelji, što prividno ni od koga i ni od čega prisiljene odlaze na taj stari put bez sna, da se nikada ne vrate.
Umjetnost ne može pomoći da se to promijeni; to može samo mudra i strpljiva, općem dobru predana uprava. Ali umjetnost može oživjeti mrtvi materijal tako, da ljudska patnja, žrtva i nada – to troje – iz njega progovore istinitim i svima razgovijetnim glasom. Dolićeva skulptura ramskoga gastarbeitera o tome čudu stvaranja uvjerljivo svjedoči. Sjedeći na svome kuferu, na trgu u Prozoru, bit će on ubuduće svakomu prolazniku otvorena i zapitana uma svakodnevni tihi a rječiti sugovornik.
Onaj tko je zamislio i omogućio da javni prostor u Prozoru bude oplemenjen spomenikom gastarbeiteru, darovao je ovome gradu i ovome kraju ne samo izrazitu umjetničku vrednotu, nego i potresan a važan memento na tegobu sudbine i neuništivost životne volje, one volje „koja od života ništa ne odbacuje“, kako je pisao umni Albert Camus.
