back to top

Nedostatak finansija gasi olimpijski sport u Bosni i Hercegovini

Sankaška reprezentacija Bosne i Hercegovine predvođena Olimpijcem Mirzom Nikolajevim suočava se sa velikim problemima zbog nedostatka novca, te je ugrožen njihov nastup u trkama Svjetskog kupa ove sezone, a olimpijskom sportu prijeti i gašenje u našoj zemlji jer je ljudima koji vode brigu o sankanju, a nije ih mnogo, više svega preko glave.

U razgovoru za Sport1 i Oslobođenje prvi čovjek sankanja u Bosni i Hercegovini, Senad Omanović, govori o situaciji koja je zadesila reprezentaciju, kao i šta je dovelo do toga da ovaj sport bude na rubu egzistencije.

– Najveći problem je što nikada nije sistemski riješeno finansiranje olimpijskih zimskih sportova, koji nastupaju na najjačem svjetskim takmičenjima. Nas nema puno, kada govorimo konkretno o Kantonu Sarajevo. Što se tiče ove godine konkretno, najveći problem je što je Svjetska sankaška federacija smanjila budžet za 65% za finansiranje slabijih reprezentacija, odnosno malih ovih zemalja i one sada to ne mogu izdržati. Sponzori su prepolovi po trci participaciju za saveze. Za svakog sportistu to više nije 500 eura, kao što je bilo. Sada je to 250 eura. Glavna pomoć nam je bila od Svjetske sankaške federacije koja je u prosjeku iznosila od 40 do 50 000 eura, zavisno od godine do godine i od trke do trke, zavisno za koju se prijavimo. Sada više nema te potpore, samo ovo od sponzora i to za sportistu koji se kvalifikuje za trku. A vi morate imati treninge na toj stazi. Od svjetske federacije prije je osim tih 500 eura koje ste dobijali, bilo još negdje oko 1000 eura, bez obzira da li se kvalifkovali ili ne. Sada smo ostali bez glavne potpore, Svjetske sankaške federacije. Ne samo mi, normalno, ali najviše smo pogođene mi male zamlje koje nemamo sistem finansiranja sportista uspostavljen. Sada nam je doveden nastup na trkama u pitanje, a vi da biste se kvalifikovali na Olimpijske igre morate voziti što više trka, govori nam Senad Omanović. 

Priznaje Omanović svoju grešku prilikom aplikacije za konkurs od Kantona Sarajevo, ali mu istovremeno i ne ide u glavu da mu niko nije javio nakon pregledavanja dokumentacije da ne postoje neki dokumenti, već je samo stigla odbijenica poslije dva mjeseca. Od države i sa entitetskog nivoa nikada ništa nije dobio, kaže, niti više ima volje od njih tražiti. 

– Na konkurs na koji se javljam svake godine, ministar Avdić je rekao da će podržati kao i prošlu olimpijsku godinu sa značajnim sredstvima. To je nešto više od 30.000 KM. Prilikom apliciranja za konkurs ja sam zaboravio predati dva dokumenta. Nažalost, nisu ostavili mogućnost da se naknadno oni dostave, a ja nisam ni znao da ih nisam predao sve. Jednostavno mi ostali u drugoj fascikli. Moj propust. Konkurs je bio otvoren do 4. aprila, ja sam do 1. aprila to sve završio bio. I kada sam pitao zašto ne mogu naknadno dostaviti, oni mi kažu da sam imao 15 dana da dostavim to što nedostaje. Pa kako sam mogao znati da nedostaje, tek poslije dva mjeseca su me obavijestili da nisam predao potpunu dokumentaciju i da nećemo dobiti sredstva. Ostali smo i bez te podrške, tako da smo u ovoj godini dobili 3000 od grada, a za to možemo samo registrovati kombi i ništa više. Od države nikada nismo dobijali potporu, ni od federalnog nivoa nismo dobili ni dinara. Svaki put smo aplicirali i nikada ništa nismo dobili. Više i ne apliciram za te konkurse, ne mogu više da se ponižavam i da dobijam odgovore, kao posljednji put od Vijeća ministara. Mi smo konkurisali za nastup na trkama Svjetskog kupa i Svjetskom prvenstvu, a komisija je bodovala sa 42 boda, a 45 je minimum da bi nas uzeli u razmatranje, a onda pogledate da se novac izdvaja za kosidbu na Kupresu, ili za neke druge turnire, a mi za svjetska takmičenja ne možemo dobiti novac. Vrijeđa inteligenciju. 

Prema računici, za sezonu je potrebno negdje oko 40.000 eura. Naša reprezentacija je planirala voziti samo bliže trke u centralnoj Evropi, dok o turneji po Sjevernoj Americi, Norveškoj i Latviji i ne razmišljaju zbog velikih troškova.

–  Ovo što smo predvidili sada da vozimo samo evropske trke, i to ne sve. Vozili bismo Innsbruck, dvije trke u Austriji, dvije trke u Winterbergu, jednu u Altenbergu i Svjetsko prvenstvo u Oberhorfu. Otpala je naravno Kanada i SAD zbog velikih troškova, otpala je Norveška i Latvija. St. Mortiz smo također izbacili iz kalendara. Prošle godine je recimo smještaj u Innsbrucku smo plaćali po 58 eura polupansion i parking prostor besplatan. Sada je dan parkinga 15 eura, a spavanje sa doručkom je 76 eura. Plus, doručak, večera, dodatni troškovi. Trening vožnja nije više 30 eura, sada 35 eura. Po treningu, to su neke tri vožnje po takmičaru po danu. Za ovu sezonu nam treba nekih 40.000 eura. Jer, znate vjerovatno da u sankanju pred trku je obavezno odraditi treninge na stazi na kojoj se prijavite da ćete voziti trku i zbog sigurnosti i zbog svega. 


Krajnji rok za prijave za Svjetski kup je 10. oktobar.

– ‘Deadline‘ je 10. oktobar. To je rok do kada ja moram prijaviti učešće na treninzima i na trkama da oni mogu planirati satnicu, vrijeme. Ako to ne uradim, ne mogu više da se prijavim, odnosno mogu ali plaćam onda neke penale koji iznose par stotina eura po trci. Druga stvar, hoteli. Cijene su otišle u visinu i ja sada ne smijem rezervisati unaprijed hotele, jer ako otkažemo kasnije opet plaćamo penale. 

Kako kaže Omanović, više ne želi da sebe ponižava i ide od vrata do vrata i traži pomoć za nešto što bi trebalo odavno da je sistemski riješeno u državi.

– Iskren da budem više ne želim sebe ponižavati i ići od vrata do vrata da mi pomognu. Radi se i o ponosu. Ako do sada nisu za ove decenije riješili sistemski finansiranje sportista, o čemu da pričamo. Pa, zar mi imamo toliko sportista koji nastupaju u trkama Svjetskog kupa u zimskim sportovima, pa da im se ne može pomoći. Na prste ruke ih možemo izbrojati.  

Omanović ističe da već dvije decenije on ne prima platu za svoj rad, ali i ističe da ne postoji niko ko je spreman da dođe na njegovo mjesto, jer to jednostavno nije profitabilan posao.

– Ja radim džabe, nikada nisam dobio dinara za ovaj posao, nisam ni tražio. Da budem tačan, zadnju platu sam primio 2001. godine. Nisam postavljao pitanja poslije toga. Niko neće da radi džabe. Ovi moji sportisti bivši, koje sam trenirao, možda bi neko i radio, ali svi imaju neke svoje poslove, nemaju interes da ovo rade kada se ne plaća. Ja kada bih digao ruke, bukvalno bi se ugasilo. Ne želim da tako bude, ali tako je. Muka mi je od svega, iskreno. Mislim da sam jedini trener neke nacionalne selekcije u olimpijskom sportu da nema platu. Ja sam sebi uplaćujem penziono i invalidsko osiguranje.

Teško je u ovom trenutku reći kakva je budućnost sankanja u Bosni i Hercegovini, jer stručnih ljudi spremnih da preuzmu ovaj posao u ovakvoj situaciji nema.

– Ne znam ko bi preuzeo da radi džabe, a opet da zna da radi ovaj posao kao što ja znam. Mirza je upisao fakultet, DIF; da bi poslije bio trener i ušao dublje u ovo. Svi ovi do sada sportisti koji su bili tu nisu bili zainteresovani, normalno imaju svoje poslove, svoj put su izabrali. Kod mene je ovo čista ljubav, u ovom sportu sam bio neko i nešto, trostruki prvak Jugoslavije, trener Jugoslavije i logično je da sam trener naše reprezentacije, ali mislio sam nije problem, ne trebaju mi pare. U budžetu grada Sarajeva do 2002. godine budžet godišnji bio 30.000 KM, uplaćivala je i FBIH i uvijek je bilo neupitno da li ćemo negdje učestvovati. Zato sam imao i žensku reprezentaciju i muški tim i i išli smo na treninge i na trke Svjetskog kupa. Nadao sam se do 2006. godine da će se sve to riješiti, ali iz godine u godine je sve teže i teže i spadamo na to da li će Kanton Sarajevo dodijeliti ili neće. 

 

 

sport1.oslobodjenje.ba

javno.ba

Najnovije vijesti

MOŽDA VAS ZANIMAISTAKNUTO