Sportska biografija Vahida Halilhodžića, centarfora jugoslavenske fudbalske reprezentacije, prije odlaska u Francusku izgledala je ovako: 203 utakmice za Velež, 12 za mladu reprezentaciju Jugoslavije, 12 za izabrani tim. U mladoj selekciji postigao je 13, u najboljoj osam…
“Kada danas o svemu razmišljam, jedino ne mogu biti zadovoljan brojem golova koje sam dao za Velež. Dva puta sam konkurirao za najboljeg strijelca Lige, ali ni jednom nisam uspio. Što se efikasnosti u državnom timu tiče, tu sam, koliko sam igrao, dosta i dao”, kaže Vahid Halilhodžić.
Umjesto u Stuttgart – otišao u Nantes
Minulog ljeta mnogi menadžeri su se sjatili oko Halilhodžića. Pogotovo poslije njegovog nastupa u momčadi svijeta, u Barceloni. Najuporniji je bio njemački prvoligaš Stuttgart. I, skoro da je sve bilo gotovo, trebao je samo spakirati stvari i preseliti se u Stuttgart.
“Kad sam igrao za selekciju svijeta”, priča Halilhodžić, “sprijateljio sam se s Hansijem Müllerom, prvom zvijezdom Stuttgarta. I njemu sam se kao igrač i kao čovjek toliko svidio, da se jednostavno nije odvajao od mene. Odmah mi je predložio da dođem u njegov tim. O cijeni se on trebao dogovoriti s upravom.
Već sam, tako reći, bio prelomio da pristanem, kad se, iznenada, pojavila jedna druga mogućnost. Za mene se zainteresirao i Nantes, prvak Francuske. Uvjeti su bili više nego povoljni. Oko 500.000 dolara, što je objektivno rečeno bila i moja cijena. Odlučio sam prihvatiti ovu ponudu, prvo zbog uvjeta, ugleda kluba, Francuske kao zemlje, u kojoj smo supruga i ja željeli živjeti. Tako sam se, prošlog ljeta, i našao u Nantesu.”
Kakav je bio vaš početak u nogometu? O tome malo znamo…
- Početak je bio više nego slučajan. Rođen sam u Jablanici, nadomak Mostara. Išao sam redovno u školu i bio sam odličan đak. Završio sam srednju elektrotehničku školu. Neuobičajeno kasno za naše prilike, počeo sam se baviti nogometom. Imao sam 17.5 godina. Moj stariji brat Salem već je igrao u Veležu. Bio je golgeter.
Jednog dana, pošto se uvjerio da imam smisla za nogomet, predložio mi je da me povede sa sobom u Velež. U prvo vrijeme sam se opirao. Već sam, po nekom mom shvaćanju, bio prestar. Uspeo je da me nagovori i ja sam se jednog dana našao na igralištu Veleža. Kasnije, nije baš išlo sve po planu. Nisu u mene imali mnogo povjerenja. Predložili su da me, na izvjesno vrijeme, posude Neretvi iz Metkovića. To me uvrijedilo i htio sam sve napustiti, ali je brat Salem ponovno odigrao ključnu ulogu. Jednostavno me natjerao da to prihvatim, uvjeravajući me da ću se brzo vratiti u Mostar. Tako je i bilo. Ubrzo sam se vratio, zaigrao za prvi tim i…
Na početku i s reprezentacijom niste imali mnogo sreće?
- S mladom jesam. Igrao sam redovito i bio jedan od najboljih. Golgeter ekipe. Dobrim igrama nametnuo sam se i izbornicima reprezentacije, ali oni kao da nisu imali većeg povjerenja u mene. Za to je pomalo kriv i moj neobuzdani temperament. Jer, kada smo igrali protiv SR Njemačke, u Kupu nacija, 1976. godine bio sam u životnoj formi. Pa ipak, izbornik Mladinić me nije postavio u momčad, iako su to i sami igrači tražili. Kad sam ga kasnije upitao zašto mi nije pružio šansu, odgovorio mi je da se bojao mog “bujnog” temperamenta.
Taj “bujni” temperament ste pokazivali i kasnije; dolazili ste u sukob i sa selektorom Miljanićem?
- Samo jednom sam se usprotivio Miljaniću. Svi ostali sukobi, o kojima je naš tisak uvelike pisao, jednostavno su – izmišljeni.
Kad je bio i taj “jedini” sukob?
- U Torinu, prije dvije godine, kad smo igrali s Italijom. Miljanić je sastavio jedan “nevjerojatan” tim, u kojem sam ja, pravo da vam kažem, mogao igrati i s jednom nogom. I, kad smo već gubili 2:0 uveo me je u igru. Igrao sam taj preostali dio utakmice dobro, to su i novinari priznali, ali smo izgubili taj meč. Kasnije, nakon utakmice, rekao sam Miljaniću da me više ne poziva da bi me držao na klupi za rezervne igrače. Jer, smatrao sam, ako ne mogu igrati u ovoj reprezentaciji, da me ne treba ni pozivati. Nakon toga je sve bilo u redu. Igrao sam redovno.
Što vas najviše ljuti? U nogometu i izvan njega?
- Nepravda i dvoličnost. Ja sam čovjek kojem se sve u lice može reći. Mislim da nisam egoist. Ali, ako osjetim da mi se nešto radi iza leđa, da se omalovažavaju moje nogometne ili ljudske kvalitete, onda sam – vuk. Zbog toga sam u svojoj karijeri imao dosta problema. Neki igrači se mogu obuzdati, da taj bunt uguše u sebi, ja – ne. Takav sam, otvoren čovjek. Moglo mi se dogoditi i da propadnem kao nogometaš, sve zbog svoje naravi.
Tročlana obitelj Vahida Halilhodžića sada živi u Nantesu. On i supruga Dijana su prije 10 mjeseci dobili kćerkicu Vaniju i sada sretni otac Vahid naprosto blista od zadovoljstva.
- Sad sam drugi čovjek. Na svijetu, čini mi se, nema većeg zadovoljstva nego kad s treninga, ili nekog puta, dođem kući, a mala Vanija zacvrkuće. U posljednje vrijeme ni ne izlazim iz kuće.
Jeste li se snašli u novoj sredini?
- Nisam najbolje. U stvari, u onom nogometnom smislu, u novom klubu, nisam se još potpuno iskazao. Novi klub, novi igrači, sve novo… i golovi su u početku izostali. A oni su me doveli da dajem golove, da tresem protivničke mreže. Ne ide pa ne ide. Inače, igram dobro, možda još i bolje nego kad sam bio u Veležu, ali kažem – jedino golovi fale. U klubu su me, ne mogu se požaliti, odlično primili. Potpuno sam zadovoljan, što se privatnog života tiče, to je sasvim OK. Obično sam, kažem, kod kuće. Gledam televiziju. Učim francuski jezik. Međutim, Vaha ne bi bio Vaha kad ne bi negdje i odmaglio. Supruga je zauzeta oko djeteta, pa ne možemo često izlaziti zajedno. Često odem u diskoteku, ili izađem na večeru s novim klupskim drugovima, s novim prijateljima. Ima jedna popularna diskoteka u Nantesu, zove se PIMS, tu dođem često da se malo razonodim.
Prepoznaju li vas već na ulici. Kako se navijači ponašaju prema vama?
- Zasad je odlično. Ne mogu se požaliti. Nažalost, mom novom timu ne ide baš najbolje. Nesretno smo ispali iz Kupa UEFA, zaostali u prvenstvu Francuske, tako da sad jurimo da se barem ponovno plasiramo u Kup UEFA.
Kod kuće, pomažete li supruzi?
- Vrlo malo. Nisam kod kuće kad ona nešto radi, a inače imam malo smisla za te kućne poslove. Ipak, kad mi nešto kaže, kad traži od mene, pomognem. Ne libim se nikakvog posla. Jedino ne perem suđe.
Nedostaje li vam Mostar?
- Još pitate.
Što vam zapravo nedostaje?
- Sve, takoreći sve. Grad, prijatelji, Velež, klupski drugovi. Miris Mostara. Ali, bolje je da me mnogo i ne pitate o tome. Velika me nostalgija muči.
Održavate li i dalje neku vezu s Mostarom, prijateljima, klubom?
- Vrlo često se čujemo telefonom. Kad god sam u Nantesu, kad sam kod kuće, okrenem telefon i saznam sve novosti. Najčešće se, ipak, čujem s bratom Salemom.
Čitate li naš tisak?
- Uglavnom sportski. Pretplaćen sam na sve sportske listove. Trudim se, naravno, čitati i francuske novine. Tako najlakše učim jezik.
U Mostaru ste prije odlaska imali svoj kafić-restoran?
- On i dalje radi. I, kad se jednog dana vratim iz Francuske, ponovno će moja glavna preokupacija biti – ugostiteljstvo.
Što vas sada ljuti? Niste igrali na posljednjoj utakmici za Plave u Grčkoj?
- U Ateni nisam igrao jer sam bio ozlijeđen. Međutim, novinari su, ponovno, iskonstruirali priču da sam se posvađao s Miljanićem. Kažem vam: ja sam pretplaćen na sve sportske listove, redovno ih čitam, i kad sam se vratio u Nantes jednostavno sam bio – šokiran. Svašta sam pročitao poslije Atene. Nisam mogao izdržati, a da ne razgovaram s Miljanićem. Prilika mi se pružila već u Miločeru. Otišao sam posjetiti reprezentativne drugove i dugo sam razgovarao s Miljanićem.
Pitao sam ga, otvoreno, u kakav sam ja to sukob s njim došao. Miljanić je samo slegao ramenima i rekao mi da, koliko on zna, između mene i njega nije bilo nikakvog konflikta. Još mi je savjetovao da takvom pisanju ne pridajem veliku važnost. Dobro, mogu i to prihvatiti, jer ja najbolje znam sebe, ali što će poslije takvog pisanja drugi misliti o meni? Jer, već prvog dana kad sam stigao u Mostar, neki prijatelji su me izvijestili da će me Miljanić žrtvovati i da neću igrati na Mundijalu.
Što kaže Miljanić?
- Nema ni govora o nekoj njegovoj osveti. Potreban sam Plavima. I on na mene najozbiljnije računa. Srećom, Miljanić ne nasjeda intrigama. Sve ono što neko želi o meni saznati, kako igram u Nantesu i kako sam primljen u novoj sredini, neka pozovu moj novi klub. Neka pitaju trenera. Miljanić tako i radi, zato i zna pravu istinu o meni.
Rijetko dajete golove?
- Zasad oni jedino nedostaju. Ali, budite sigurni da igram bolje nego ikad ranije! Golovi su smisao mog života. Nadam se, međutim, da će do lipnja, do odlaska na Mundijal, sve biti u redu. Da ću popraviti svoje nišanske sprave.
Vaše najveće sportsko razočaranje?
- Prije nekoliko godina kad je Velež izgubio šampionsku titulu samo zbog toga što je imao slabiju gol-razliku od Hajduka. Bila je to sportska tragedija za grad, za igrače, za Velež.
Najveći sportski uspjeh?
- Najradije pamtim i prepričavam, kada smo 1981. godine osvojili Kup Maršala Tita. Inače, najveći sportski uspjeh tek treba doći. Na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj.
Koji?
- Da osvojimo neko visoko mjesto.
Možemo li to?
- Možemo.
IZVOR: Novine “Dvoje”; Autor: Nikola Simić; Izdanje: 1982. godina
Kopiranje i preuzimanje sadržaja bez prethodne dozvole autora ili navođenja izvora nije dozvoljeno. Kontaktirajte nas na: media@fkvelez.ba
