Od kada se 13. ožujka 2013. godine gradu, svijetu i okupljenom mnoštvu obratio s tradicionalnim katoličkim pozdravom „dobra večer“, papa Franjo ne prestaje iznenađivati i izazivati polemike u crkvenim, ali i svjetovnim krugovima. Proteklo desetljeće njegova pontifikata na katedri sv. Petra obilježile se promjene u načinu upravljanja Katoličkom Crkvom: reforme unutar rimske kurije, suočavanje s moralnim dekadencijama unutar Crkve, npr. s latentnim i dugogodišnjim seksualnim zlostavljanjima unutar crkvenih institucija, te inzistiranje na transparentnijem vođenju vatikanskih financija. Također, Franjin pontifikat može se promatrati i u kontekstu ekumenizma i dijaloga s drugim vjerama, kao i kroz naočale „Crkve u Hrvata“.
Piše: Krešimir Parlov/Tomislavcity
Način vođenja Katoličke Crkve i pokušaj reformi
Nakon što je argentinski nadbiskup Jorge Mario Bergoglio kao novoizabrani papa uzeo ime papa Franjo – po siromašku iz Asisa, ubrzo je postalo jasno u kojem smjeru će voditi Crkvu. Odmah u početku je naglasio kako želi „siromašnu Crkvu za siromašne“. U tom smislu je u mnogim primjerima pokazao skromnost – odbacivši vatikanski raskoš; tradicionalni zlatni križ zamijenio je željeznim, odbio je glomazni stan u vatikanskoj palači, vozi se u skromnijim automobilima, itd. Kada se uzme u obzir da je gotovo identično postupao i tijekom nadbiskupskog djelovanja, onda je jasno da papini postupci nisu kozmetički i marketinški, nego su u duhu sv. Franje Asiškog. Iz početnoga perioda njegova pontifikata u sjećanje su se urezali brojni Franjini susreti sa siromašnima, pranje nogu zatvorenicima na Veliki četvrtak i susret s izbjeglicama na Lampedusi. Stoga je 2015. proglasio da počinje izvanredna godina milosrđa i objavio knjigu razgovora: „Božje ime je milosrđe“, u kojoj poziva sveopću brigu Crkve za „marginalne“, prezrene i odbačene. Posebno je tražio od pastira Crkve da „mirišu“ na takve izgubljene ovce unutar crkvenog stada.
Papa Franjo se do danas hrva s glomaznom, donekle korumpiranom i feudalno strukturiranom rimskom kurijom. Stalno naglašava da crkvene službe i dužnosti trebaju biti u funkciji univerzalne Katoličke Crkve s papom na čelu, a ne kao izraz klerikalizma i prilika za osobno bogaćenje. Možda su najviše brige i glavobolje papi Franji donijeli spomenuti seksualni skandali, koji su se dogodili u okrilju Crkve. Pogotovo kada su se otkrili razmjeri zločina i sustavno zataškavanje, do tada – uglednih (nad)biskupa. U tim trenutcima papa se nije libio susreti se sa žrtvama pedofilije i svećeničkih zlostavljanja, tražeći oprost u ime cijele Crkve. Poneki od tih susreta su, prema svjedočanstvima, bili iscjeljujući za žrtve. Također, poduzeo je i određene pravne procedure i regulative s ciljem učinkovitijeg rješavanja skandaloznih zlostavljanja.
Franjini javno izrečeni i često ne posve jasno artikulirani stavovi – o homoseksualcima, o ređenju i većoj ulozi žena u Crkvi, o položaju rastavljenih unutar Crkve, te o celibatu – izazvali su i izazivaju brojne diskusije teologa, biskupa i vjernika-laika. Zbog njegove otvorenosti za takve osobe, jer poziva da ih se ne osuđuje – Franjo je često percipiran kao liberalni i progresivni papa. Međutim, kada se zagrebe ispod površine i iskrivljenih te selektivno izabranih medijskih izjava, postaje jasno da Franjo djeluje u skladu s naukom i dogmama Katoličke Crkve. Dakle, ex cathedra od pape Franje nismo čuli još ništa značajno antikatoličko. O tome svjedoče njegove tri enciklike i apostolska pobudnica, pa i niz (možda i prečestih) objavljenih intervjua s papom Franjom. Prije dvije godine papa Franjo je pozvao cijelu Crkvu na „Sinodalni hod“ s temeljnim ciljem obnove Crkve u zajedništvu svećenika i vjernika. Uspjeh sinodalnosti ovisi o djelovanju i angažmanu svakog vjernika, a eventualni plodovi zajedničkog hoda primijetiti će se u budućnosti.
Franjin ekumenizam i dijalog s islamom
Poslije Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) Katolička Crkva je kao jedan od glavnih ciljeva zacrtala obnovu jedinstva među svim kršćanima. U tom pogledu papa Franjo je uglavnom nastavio provoditi politiku svojih prethodnika. Mislim da je upravo zbog toga pokazao popriličnu opreznost i taktičnost u osudi ruske agresije na Ukrajinu, čak i nakon Kirilovog eklatantnog blagoslova agresije i posljedičnog stradavanja vojnika riječima: „ovo je rat (ruske) vojske arkanđela Mihaela, protiv đavla“ i „vjerujemo da ova žrtva pere sve grijehe koje je osoba počinila“. Tek nedavno, nakon razgovora putem zooma s patrijarhom Ruske pravoslavne crkve Kirilom, papa Franjo mu je poručio da „ne može postati Putinov ministrant“. No aktualni rat u Ukrajini opetovano je pokazao da nacionalni interesi pojedinih pravoslavnih crkava uvelike otežavaju započeti ekumenizam.
Papa Franjo srdačno i iskreno vodi međureligijski dijalog, napose s islamom. Na tragu susreta svetog Franje Asiškog s kairskim sultanom Malik al- Kamilom 1219., poglavar Katoličke Crkve je 800. godina poslije s velikim imamom Al Azhara, Al Tayyibom potpisao „povelju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot“. Mislim da ovakvi susreti, naizgled prigodničarski i protokolarni, mogu pomoći poboljšanju odnosa katolika i muslimana, pa i na našim poviješću (pre)opterećenim prostorima.
Papa Franjo i „Crkva u Hrvata“
U proteklih deset godina Franjina pontifikata tri su događaja vezana uz život Katoličke Crkve u Hrvatskoj i BiH, ostavila najviše traga i reakcija u javnosti i među vjernicima. Prvi je njegov ambivalentan odnos prema „međugorskim ukazanjima“. Naime, zadovoljno su trljali i na molitvu sklapali ruke „perićevci“ diljem Hrvatske i BiH kada je papa jednom prilikom u avionu o ukazanjima u Međugorju izjavio da „prvotna ukazanja djeci treba nastaviti istraživati“, dok kasnija i redovita ukazanja nemaju „pretjeranu vrijednost“. No ubrzo su ti isti protivnici ukazanja pali na koljena, ali ne zbog molitve, kada je papa imenovao za apostolskog vizitatora u Međugorju Henryka Hosera, čijom zaslugom je papa Franjo ukinuo zabranu svećenicima i biskupima da hodočaste u Međugorje. Upravo su to znakovi Franjinog blagonaklonijeg gledanja prema Međugorju u cjelini.
Drugi događaj vezan je uz Franjin, prvi i zasada jedini pohod BiH, kada je 6. lipnja 2015. posjetio Sarajevo, „europski Jeruzalem“. Od tada do danas, često se čuju vjerničke žalopojke, zašto papa nije pohodio neko „katoličkije“ i „hrvatskije“ mjesto u BiH, ili pak Hrvatskoj? A zapravo je riječ o njegovoj univerzalnom planu pohoda država i mjesta gdje su katolici manjina stanovništva. Takva politika je u korelaciji s njegovim općenitim odnosom prema marginaliziranim skupinama, te na taj način ujedno daje podršku katolicima koji nisu u lagodnom položaju.
Također, veliki odjek izazvala je i papina odluka da privremeno obustavi proces proglašenja svetim kardinala Alojzija Stepinca nakon reakcije SPC, iako je odluka teologa u Kongregaciji za kauze svetaca završena još 2014. Zatim je papa imenovao „Mješovitu komisiju“ Katoličke i Pravoslavne Crkve, koja je trebala pojasniti i razjasniti kontroverze Stepinčeva odnosa prema pravoslavcima i Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. Papa Franjo je u ovom slučaju, valjda u duhu ekumenizma, napravio povijesno-teološki presedan i dopustio da se patrijarh SPC Porfirije Perić uplete u pitanje koje je u isključivo domeni Katoličke Crkve. U iščekivanju pisma, koje bi trebalo u potpunosti kompromitirati kardinalovu svetost, katolicima i „Crkvi u Hrvata“ ostaje utjeha da mu se i „samo“ kao blaženiku s jednakom pobožnošću mogu moliti, a crkve i župe po njemu nazivati.
Na kraju, mislim da deset godina pontifikata pape Franje zaslužuje pozitivnu ocjenu. Unatoč ljudskim slabostima, poznijim godinama i ponekim ishitrenim izjavama, papa Franjo mijenja Katoličku Crkvu u skladu s odlukama Drugog vatikanskog koncila. Jednostavno rečeno, Katoličku Crkvu vidi i vodi u dijalogu sa svijetom, ali pazeći da je ne prožme duh svjetovnosti i materijalizma. Na osobnoj razini Franjo je posve autentičan, osebujan, spontan i čovjeku pristupačan. Zbog svih navedenih gesta, crkvenih promjena i evanđeoskih djela; čini mi se da je papu Franju, kao Isusa i svetog Franju Asiškog – najteže istinski nasljedovati.
Objava Desetljeće pape Franje pojavila se prvi puta na Tomislav City.
