U doba vladavine osmanskih sultana, bilo ih je 36, Livno je bilo strateški važno mjesto i često bi po livanjskim kaldrmama (kamenim popođenim uskim ulicama) prohodili konji i jahači i jekom je odjekivao konjski topot. Odjekivali ratni pokliči.
Već dugo vremena nema ni konja ni jahača, a nema ni sultanovih namjesnika, jer je nestala moćna carevina, pa nema ni sultana potomaka velikog Osmana. Posljednji sultan je 1878. godine prestao Livnom vladati, a 1922. godine su se sultani oprostili i od turskog Divana.
Ne treba zaboraviti da su osmanski sultani velikim i moćnim carstvom upravljali preko 600 godina. Kao i u drugim kraljevstvima i carstvima i osmanski vladari su jedni druge s prijestolja skidali, međusobno se ubijali, ali zahvaljujući svom načinu odabira vojnika, oni su dugo bili na čelu jednog od najdugovječnijih ljudskih carstava.
Livno su porobili u petnaestom stoljeću i u njemu moćnu vojsku i oružje trista devedeset i tri godine držali. Imali su ponekad na tisuće konja i konjanika.
Bečki car je u Livnu imao pedesetak ratnih konja i konjanika i nekoliko fijakera. Livnom je vladao četrdeset godina. Tri kralja iz dinastije Karađorđevića su vladala Livnom dvadeset i dvije godine četiri mjeseca i pet dana.
Tijekom vladavine slavili se neki datumi i priređivane konjske trke. Sudjelovali vojni, žandarski i poneki seoski konji. Konj Hildrim (Munja) je bio u vlasništvu obitelji Gradina i jedanput je bio pobjednik. Kobila Fany iz Srđavića je jedanput premoćno pobijedila probrane brze konje dovedene iz banjalučke ergele.
U ‘proleterskoj državi radnika i seljaka’ u Livnu je bilo nekoliko državnih konja i ponekad su sudjelovali u gradskim paradama i rijetkim utrkama.
Tijekom svih tih vremena bio je uvijek znatan broj seoskih konja i viđani su u svatovskim skupinama i po pašnjacima. Bio je znatan broj Livnjana koji su imali zaprežna kola, pa svatovi po nevjestu išli na okićenim konima i kolima. Zvuk praporaca imao je svoj slavljenički ritam.
Bilo je i bogatijih ljudi koji su vršili usluge prijevoza i vozili robu i do obalnih morskih gradova. U Dalmaciju se na tovarnim kolima gonilo sijeno i slama, a i vreće žita, a dogonilo se vino, rakija, suhe smokve i rogači. Bilo je i uposlenih konja i mjesečne plaće su dobivali. Takvih je bilo u šumama i u rudniku Tušnica.
U današnje vrijeme, kada s neba padaju sateliti teški i po osam tona, kad se otkrivaju planete na kojima možda ima života, u livanjskom podneblju uopće nema jahača.
Sultanovi konjanici su davno otišli u zaborav, a u zaborav su otišli i konjanici kršćanskog cara, a i oni žandarski i vojni koji su se poslije bečkih pojavljivali u prigodnim paradama. Neki domaći seoski jahači, oni koji su na golim konjima jahali u svijet su se uputili i tuđinski najamni radnici su postali.
Prije odlaska na tuđinska velika radilišta svoje konje su u divljinu odveli, ostavili ih majci planini i konji im podivljali, čak se razmnožili i utrkuju se po brdskim proplancima.
Samo za teških zimskih dana primaknu se nižim brdskim padinama, primaknu se Vujadin livanjskim selima. Dolaze do davno porušenih pojata.
Dolaze da vide Livnjani da ih nije noć pozobala, da ih krivolovci nisu poubijali, da ih vuci nisu rastrgali, da ih još ima. Kad im se znatiželjne izvidnice primaknu, dignu glave visoko.
U skupinama uvijek ima jedan pastuh predvodnik i frkćući ponosno poručuje: ‘’Još nas ima, još nas ima! Još je tu at do ata! Ne bojimo se ni snježne bure ni mrklog sata.’’
Pjesmu divljih konja love brda i planine, a i nekoliko klanaca i jeku njihove pjesme uvećava i kao trostruki eho dalje odašilja.
Tijekom jednog ‘povijesnog proljeća’ na livanjskim proplancima su odjekivale stare-nove jarosne pjesme, a i ponovno se pjevala domoljubna himna imena ‘’S Dinare kršne’’.
Jedan ljepuškasti pastuh bujne crnosmeđe grive, kome je dugo komandujući vođa čopora zabranio i da frkće, i da pjeva, duboko je udisao tu i još neke domoljubne pjesme.
Njemu je vođa zabranio pjevati i zbog toga, jer je njegova pjesma dopirala do mnogih povrijeđenih ljudskih srdaca i uzbuđivala ne samo brda nego i žive i mrtve gorštake livanjske.
Nakon duge šutnje, a sluteći novi rat, ljepuškasti pastuh se usudio prkosno pjevati. Pjevao je tanko vilovito uz pratnju starih livanjskih goričkih zvona, a pridružile su im se i istrošene crkvene orgulje i k tomu i livanjska bura, pa je preko livanjskih udolina i uzvisina nosila riječi: „To je tvoja zemlja, tu sagradi dom, … tu je stari temelj… tu na srcu tvom…bure i oluje kidale s nju,… al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tuuuuuu.’’
Zagledano u vrhove Tušnice, Kamešnice, Dinare, Golije i Cincara cijelo stado poludivljih konja pjesmu je udisalo. Mlade ždrebice čudesno lijepih očiju i dugih trepavica lagano su njihale svoje duge grive, svoje raspjevane vršnjake radosnim hrzanjem nagrađivale.
Posebno su rado gledale u vrh Troglava kao da su znale ili predosjećale da će jednoga dana na Troglavu za slobodu ratovati mnogo novih hrabrih potomaka Zrinskih i Frankopana i da će pjevati tu istu i njoj slične pjesme i da će ih raznositi Vjetar sa Dinare.
Tužno je napomenuti da te divne životinje, koje su od pamtivijeka dijelile sudbine s neustrašivim jahačima, neke gramzive zemaljskog bogatstva željne ruke krišom i ubijaju, i pretvaraju u kobasice izuzetne kakvoće.
Sjećaju se Livnjani da su Apeninci prije pedeset i nešto godina stizali i u livanjski kraj, pa brojne konje pokupovali i brodovima ih do svojih klaonica odvozili, a potom konjskim kobasicama i mesnim konzervama trgovali.
Ubojice divnih livanjskih konja nemaju ljudskosti, ni ljudske milosti, pa je snimljeno mlado ždrijebe kako se pokušava nahraniti mlijekom ubijene majke. Nađeni su i ostaci ubijenih mladih konja i vidno bilo da su im samo zadnji udovi odrezani i odneseni. Bilo kako bilo gramzivi ljudi ostaju gramzivi i onda kada na kriminalan način žele steći bogatstvo i uvećati ga.
TIJESNA PROSTRANSTVA
Valja istaknuti da ima mnogo Livnjana koji preziru ubojice konja, koji plemenito razmišljaju, ganuti sudbinom u divljini ostavljenih plemenitih životinja. U fotografiranju divljih konja ističe se nekoliko Livnjana, pa dobivaju i nagrade na foto izložbama.
U fotografiranju tih divnih bića veliki uspjehe imaju Antea-Teica Miloloža, Ante Dolić, Ivo Dolić, Zdenko Tičinović, Mara Dolić, Bianka Giraldi, a i neki drugi foto amateri.
Akademski slikar Ivica Vlašić se pročuo po platnima na kojima je slikao Krušku visoravan i prizore iz života divljih konja. Naslikao je i nacrtao njihova radovanja, borbe pastuha za ždrebice i za čelno mjesto u krdu, ali i povorke konja koje nestaju u maglama ili kako zbijene po skupinama odolijevaju mećavama. Njegove ideje i njegova nastojanja da se konjima nosi i ostavlja sol i sijeno slijedi dosta žitelja Livna, a ističu se Željko Krišto iz Zagoričana i Ivo Dolić iz Žirovića.
Zahvaljujući tome što su mnoge fotografije livanjskih konja putem interneta otišle u svijet, u livanjski kraj i radi toga stižu turisti. Dogodilo se i to da je jedna belgijska srednjoškolska ekskurzija stigla u Livno i da su se belgijski učenici družili s livanjskim konjima.
Konji su divljinu doživjeli kao slobodu, a san o slobodi oduvijek je bio zarazan, pa se iz pradavnih vremena prenosio i na ljude, prenosio se s koljena na koljeno i uz sve nevolje prenosi i danas.
Godine 1992. pa do godine 1995. branitelji livanjske bojišnice uspijevali su pripitomiti desetke poludivljih konja, našli stare samare i konji im prenosili razne terete. Nosili do planinskih uzvisina.
Bilo je i mladića koji su uživali u jahanju. Opstat će livanjski konji, a opstat će i Livnjani. Makar su mnogi otišli, oni se i vraćaju.
Velika nevolja je u tome što u tuđini mnoga djeca odrastaju i što ih zarobi slava i moć tuđih podneblja.
Branko Penjak
