Branko Penjak / GRADITELJ Fra Bono (fra Ventura) i njegove livanjske zadužbine

Obrednik fra Bono Vrdoljak je skoro čitav svoj redovnički vijek proveo u svom Livnu. Samo dok se školovao, živio je u drugim sredinama.

On je prvi doktor znanosti iz Žabljaka, a jedan je od mnogobrojnih obrednika franciskanaca koji su stekli tu visoku znanstvenu titulu.

Za razliku od drugih nositelja doktorata on se prestao zanimati za samo jedno područje, na ono na kojem je obranio disertaciju i svoj interes je usmjerio prema neistraženoj povijesti livanjskih tijesnih prostranstava, prema arheološkim istraživanjima rodnog podneblja.

Uočio je da njegov kraj nema ni pravog muzeja, ni ljudi koje zanima što sve kriju porušene livanjske gradine, stara groblja i slučajno iskopani kameni ulomci davnih zdanja, da nema prostorija u kojima bi se organizirale izložbe umjetničkih i inih djela, da nema kazališne zgrade i svega onoga što je potrebno za afirmaciju i kulture, i prostora i naroda koji stoljećima na tom prostoru odolijeva burama, tuđinskim navalama i izdajama pojedinaca.

Znao je doktor fra Bono pričati da su obrednici franciskanci stoljećima dijelili sudbinu svoga stada, da su svoje vjernike predvodili u gradnji vjerskih zdanja i biljega i u svojim ostvarenjima je bio dostojan sljedbenik velikog fra Lovre Karaule.

Svom Livnu poklonio je mnogo, a posebno dva velika vrijedna zdanja od lijevanog kamena i zbog tih zdanja mogle bi mu se i morale oprostiti napake rušenja nekoliko grobova i Kapelice Svetog Ive, spomenika livanjske vjerske baštine.

Što je Kapelica Svetog Ive naspram kazališne dvorane Livanjskog župnog ureda,  naspram  Etnografskog muzeja na Brini?

Graditi dvije dvorane, jednu kazališnu i jednu izložbenu i uvjeriti općinsku vlast da gradi hambar i drvarnicu, sagraditi ih u vrijeme kad je nabusiti profesor Jusuf zamijenio stolicu u učionici za političku stolicu predsjednika Socijalističkog saveza, bilo je teško.

Teško, uistinu teško, jer je Jusufu i dalje kao mentora imao druga Jakova iz Zabrišća. Drug Jakov je imao mnoge zasluge na polju čuvanja onih društvenih tekovina koje je izborila ‘šumska armada’ tijekom borbi za proletersku državu, tijekom borbi za državu privilegirane nove društvene klase, i iako je imao samo tri razreda osnovne škole, bio je savjetnik fakultetski obrazovanom Jusufu.

Drug Jakov zaslužuje da se o njemu napiše koja rečenica, jer je uvijek bio društveno budan. Otkrio je da su zagrebački studenti konzervativniji i politički nepodobniji od onih koji su fakultetsku diplomu stekli u Nišu, u Prištini, Titovim Užicama i još nekim podobnim fakultetskim centrima.

Pratio je on i svoje sugrađane i suseljane. Njegov susjed Mijar Brdar  je bio zadružni knjigovođa i izračunao da će deset zadružnih krmača okotiti sto dvadeset praščića i da će, kad porastu,  zadruga imati tisuću i dvjesta kilograma čistog mesa.

Neke gude podbacile, pa po sedmero, osmero praščića okotile, neke ugušile nekoliko praščića i na kraju zadružni plan podbacio. Nastao manjak i to je zakon  kaznio.

Mijar je na Goli otok otpravljen, osuđen da dvije godine prenosi kamenje s jednog brežuljka na drugi i da se u blizini mora kupa u svom znoju.

Pošto je ponekad pjevao ruske pjesme i to mu kao grijeh pridodano. Valja istaknuti da je drug Jakov prvi u poljoprivrednoj zadruzi položio traktorski ispit i ispit za traktorsku drljaču.

Položio bi on i ispit za traktorsku prikolicu da joj se kuka nije razvalila. Prije tog ispita netko je uzviknuo da je kuka na traktoru riknula. Uostalom, on je ispit položio da bi zadružne oranice orao, a ne zbog toga da bi dragocjeni traktor služio samo za prijevoz prikolicom na izlete i za vožnju seoskih svatova.

Osobito je drug Jakov uživao kad bi stare međe razoravao, kad bi širio zadružno zemljište. Vlast radnika i seljak je u najplodnijem dijelu polja, u predjelu u kojem je zemlja crnica duboka, u predjelu zvanom Dubočice kulacima izvlastila mnoge oranice i sve je to u jednu uzoranu parcelu  pretvorila.

U razoravanju međa je drug Jakov bio izuzetno umješan, pa je avansiran da na ideološkom polju ore, da livanjske ljude u duhu nove crvene ideologije u jedan novi ritual utjera. Valja imati na umu da je on govorljivog naprednog Jusufa i otkrio i predložio ga za svog nasljednika.

Obrednik fra Bono je rado čitao samostanske kronike i našao zapis kako je čuveni obrednik fra Lovro od kapetana Firdus-bega Ibrahima tražio i dobio dozvolu da na kupljenom imanju na Brini napravi veliku pojatu, a onda je fra Lovro u toj prostranoj pojati obavljao vjerske obrede.

Fra Lovro nije porušio malu pojatu, a bio je  obećao. Ibrahim-beg mu oprostio, jer je je malu pojatu porušiti, jer mu je bila dostatna  za jednog teglećeg konja i za dvije krave buše. Firdus-beg ga za prevaru nije kaznio, a po običaju dar od ljubavi je uzeo.

Jednog dana inventivni fra Bono (fra Ventura) je došao na ideju da poput obrednika fra Lovre i on vještu igru odigra, pa dodvorno došao pred vilu u ratu ubijenog livanjskog doktora Mitrovića i tamo najprije zalutao u kancelariju Općinskog partijskog komiteta, pa skrušeno rekao da traži druga Jusufa, predsjednika Socijalističkog saveza.

Usput je vidio da u Komitetu vise uljane slike livanjskih slikara, čak i slike Gabrijela Jurkića koji nisu bili na liniji Treće internacionale.

U prostoriji Društvenog saveza narogušenom predsjedniku Jusufu je fra Ventura objašnjavao da ima molbicu, da livanjski župni ured nema ni drvarnice, ni  hambar za žito, govorio da su neke gospodarske potleušice morali srušiti, jer im se krov spustio, govorio da ogrjevna drva na kiši stradavaju, govorio da neke vreće žita i krumpira drži na hodniku i da je potrebno nešto izgraditi i to tamo iza one već trošne župne zgrade.

Jusuf je bio poznat po tome što je bio veliki obožavatelj velikog Vuka Stefanovića Karadžića, pa se sjetio kako je Vuk puno toga naučio od obrednika opasanog konopcem, od velikog Andrijice Kačića Miošića.

Jusuf se sjetio jedne svoje nedoumice i pitao fra Venturu tko je skupljajući narodno blago pješice prošao od Zadra do Skadra, od Mostara do Ravnih kotara.

Pozorno je slušao fra Venturu, vjerujući da bi i on kao i lukavi Vuk mogao nešto novo naučiti od mantijaša. Dobio je odgovor i zapisao ga. Potom su prešli na temu zbog koje je fra Ventura došao do njega, došao do nositelja vlasti.

Pokazao mu nacrt buduće gospodarske zgradice. Poput sultanovog bimbaše gledao je drug Jusuf  nacrt hambara, gledao tlocrte, bokocrte  i učinilo mu se da bi mogao dati preporuku da se dopusti gradnja tog gospodarskog zdanja.

Mudro, kako to dolikuje predsjedniku važnog narodnog društvenog saveza, rekao mu da dođe za tri dana, a odmah potom u kavani našao  svog mentora i u kavani su skupa studirali zahtjev.

Mentor Jakov rekao da se sazove sjednica Socijalističkog saveza, da se pozove i ‘sekretar Opštinskog komiteta’, da se zahtjev razmotri na sjednici.

Idući dan održana sjednica i raspravljalo se o čudnom hambaru, jer im se činilo da bi u njega moglo stati svo livanjsko zadružno žito i odlučili se na to da im fra Ventura dodatno sve pojasni.

Došao i taj trenutak i pojašnjenje bilo dodvorno i razumno, jer je fra Ventura istakao da će zdanje biti tri puta kraće od svakog od pet zdanja Poljoprivrednog dobra „Ante Zoro Kelava“.

Snašao se fra Ventura. Snašao, a Jusuf pred tim dokazom zastao i rekao da će s Venturom maksuz (navlastito) posjetiti tu gradsku poljoprivrednu zadrugu i otišli su.

Gledali su dugačke gospodarske zgrade i urnebesni nered u njima. Deseci drvenih hambara bili su puni žita, a pored svakog su stražarile mišolovke i pacolovke i sve to Jusufa uvjerilo da je Venturin zahtjev opravdan. Bez sazivanja nove sjednice odobrenje je otkucano i na njemu su uobičajeno bila tri službena potpisa.

Ono što je fra Bono čekao to je dočekao. Radovi otpočeli, a vjernici gradnju financirali. Zaklonjeno pogledima raslo je, pa izraslo poveće zdanje.

Ipak je uočeno i dojavljeno da su neki drugovi zabrinuti nad onim što je sagrađeno. Graditi onako kvalitetno obični hambar, dizati ga onoliko visoko zasmetalo ideološkim očima budnih drugova, ponajviše u očima drugova koji su se školovali u organizaciji koja je nasljednica one koja ”sve zna i sazna”.

Sazvana nova sjednica i traženo da se provjeri da li je fra Ventura premašio gabarite. Ponovno gledali dokumentaciju, pozvali građevinsku inspekciju i otkrili da o visini objekta uopće nisu raspravljali.

Jusufu spočitavali da nije o tome ni riječi rekao, da je stalno u tlocrt buljio. Zbog ozbiljne kritike Jusufu nos bio pocrvenio i lice prošarano tragovima davnih pubertetskih izbojaka potamnilo.

Donijeli odluku da će ukoliko građevina i jedan centimetar bude duža ili šira izdati rješenje za rušenje. Stroga inspekcija obustavila radove i sve revno premjerala.

Mjerili uzduž i poprijeko i sve mjere bilježili, a ne vjerujući starim metrima pomoću novih još jednom to učinili. Tehničari crtali i sve analizirali. Rezultat je bio porazan i za Jusufa i za one koji su se radovali rušenju.

Sve se svelo na to da je objekt pet centimetra kraći i šest centimetara uži i da su centimetri i milimetri istovjetni na oba metra kojima je sve mjereno. Radovi se nastavili, a kad su konačno gotovi bili, ispalo da je to hambar koji ima jednu poveću dvoranu u prizemlju, drugu na katu, da ima pozornicu, parter gledalište i galeriju. Ispred pozornice uistinu stajalo nekoliko vreća pšenice, a i tu pšenicu  je trebalo otjerati mlinaru Mijaru.

Mladi livanjski bubnjari i gitaristi najprije su fra Bonin „hambar“ pretvorili u disko dvoranu i njegovu akustičnost otkrili. Mladež kao ovce na sol u „hambar“ hrlila i fra Boni se zahvaljivala.

Zaredala potom druga okupljanja, izvođene predstave, organizirane  izložbe i izložbice i promocije i vrijednih knjiga i pamflet knjižica, pa ispalo da se glavna kulturna događanja odvijaju u fra Boninom „hambaru“.

Likovao fra Ventura, jer mu se posrećilo. Svoj uspjeh je mjerio s onim koji je veliki fra Lovro ostvario. U to ime se dobrim vinom počastio i Hambar kazalištu zapjevao „Glori glori aleluja“.

Do Jusufa su dopirale priče o fra Venturinom uspjehu i teško se grizao zbog toga. Pozvao Jusuf fra Venturu na službeni razgovor, a fra Ventura, koji se nije hvalisao mnogim svojim znanjima, svojim znanstvenim doktoratom, pitao nešto o kazališnoj zgradi koja je na istoj njivi, ali nešto zapadnije nekad postojala, a u bombardiranju stradala.

Pitao ga o nekakvoj Dinari, o nekakvom Hrvatskom kulturno umjetničkom društvu ”Dinara”. Napomenuo mu da je to društvo prethodilo znanom mu nasljedniku tog društva Kulturno umjetničkom društvu ”Radnik”.

Podučio ga o suvremenim sociološkim potrebama mladih Livnjana, a Jusuf ga u čudu gledao. Bijes mu moždane razarao i odmazdu za prijevaru smišljao.

Jusuf je svom mentoru drugu Jakovu govorio da bi se mogao zbog učinjene greške i ubiti. Čekao prigodu za osvetu, a kad u odmazdi, koju je strpljivo čekao, nije uspio, on se uistinu i ubio.

Možda je to učinio i zbog drugih razloga. Pošto nije ostavio oproštajno pismo, pravi se razlog i ne zna i ima više nagađajućih teorija o tome.

Po nekima, on je saznao da se dogovara mijenjanje republičkih granica, da se priprema rat za čiste etničke prostore, da stiže rat u kojem će biti svakojakih nevolja, logora i stratišta genocidnih razmjera i zbog toga se odlučio sve to preduhitriti i svojom voljom umrijeti.

Možda je saznao kako će iznad ‘Zemljice Prkosne od Sna’ eksplodirati avion i kako će iz tog aviona na tlo pasti Veliki Džemo i njegova pratnja.

Znao je da će, ako dođe do novog rata, mnoga djeca ostati bez oba ili bez jednog roditelja, a sam je osobno dobro znao što to znači, jer je prošli veliki rat njegovog oca  pozobao.

Drug Jusuf je obožavao genijalnog Vuka, kojemu se neutemeljeno pripisuje izreka „Piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano“ jer nije znao da je izreku „Schreib wie du sprichst und sprish wie du denkst“ znatno prije Vuka izrekao njemački lingvist Johann Cristoph Adelung.

Obožavao je drug Jusuf i velikog književnika Branka Ćopića.

I pisac ovih redaka je bio silno ganut kad je Jusuf skoro plačući čitao gimnazijalcima, uistinu nenadmašno emocionalno potresnu pjesmu ‘Na petrovačkoj cesti’.

Zanimljivo je da je i veliki Branko Ćopić, također uoči rata za čiste etničke prostore, a prije velikih ratnih stradanja rekao: “Dosta!“ i u Savu skočio s beogradskog željeznog Zelenog mosta.

Ispalo kao da se između Jusufa, štovatelja Brankove poezije i samog Branka uspostavila neka poveznica koja ih odvela i do tamnih i do svijetlih nebeskih visina.

Osim „Hambar kazališta“ fra Venturine su ogromne zasluge za obnovu i gradnju unutar samostanskih prostora, za uspješnu izgradnju i otvaranje samostanskih velikih muzejskih galerija, a iznad svega za gradnju pompozno nove velike muzejske zgrade.

U sklopu te gradnje obnovljena je i zapuštena školska zgrada Kula, zgrada u kojoj su se prije skoro dva stoljeća skromno školovala livanjska muška djeca.

Velebno fra Bonino muzejsko zdanje izgledom je bajkovito. Priča se da je to najveći i najbolji novi muzej u cijeloj ‘Zemljici Prkosnoj od Sna’.

Ventura je nadvisio i svog imenjaka Šapinu Fojničkog, koji se prvim modernim fojničkim franjevačkim muzejom nadaleko pročuo.

Mnogo je novca potrošeno do konačnog sjaja livanjskog franjevačkog muzeja. U svemu mu je pomagao neumorni redovnik fra Jakov iz Srđevića. Novce je po svijetu pribavljao, ali se to tek iz popratnih knjiga saznaje. U muzeju se vide ostatci prošlosti livanjskog podneblja.

I livanjska sadašnjost u mnogim stvarima je muzejska, i ona nema ama baš nikakvog doprinosa za budućnost mnoštva nezaposlenih momaka i djevojaka.

Ali, ne smije se zaboraviti da su redovnici, poput fra Bone, čuvari narodne tradicije, čuvari identiteta Tuginih i Buginih plemena.

Fra Bono je gradeći velebno muzejsko zdanje i sebi podigao spomenik i vjerojatno će jednog dana velikim slovima na njegovom pročelju pisati i fra Bonino ime.

relax-portal.info