Tamo na početku sezone, krajem svibnja, gledali smo Filipa Mihaljevića (28) na mitingu u Ostravi i razgovarali s njim poslije. Nije u tim trenucima u njemu bilo nimalo optimizma, izgledao je zabrinuto, kao čovjek koji nema odgovor na pitanje što mu se događa. Bacio je tada 20,89 metara što, naravno, nije nikakva tragedija, ali bilo je to daleko ispod njegove razine, daleko ispod onoga što je bacao prijašnjih sezona, daleko ispod onoga što je potrebno za medalju na najvećim natjecanjima.
I nije Ostrava bila jedina. Na prva tri mitinga nije mogao prebaciti 21 metara, a ni na sljedeća četiri nije mogao dalje od 21,18. Nije mu u tim trenucima bilo lako, javile su se brojne sumnje i teško je tada uopće mogao zamisliti da će 15. kolovoza u Münchenu, na pozornicu uz jezero u Olimpijskom parku utrčati kao novi europski prvak, da će sa zlatom oko vrata ponosno slušati hrvatsku himnu.
– Nisam to mogao zamisliti, nisam. Rekao sam vam tada u Ostravi da svi računaju na mene, ali kako da ja računam na sebe kad sam jedva 20,90 bacio. Zaredalo se baš tih loših rezultata, zapravo relativno loših jer ipak su to hici preko 21 m. Ali, bio sam razočaran. Nisam mogao računati na sebe, baš sam dosta pao. Međutim, vratili smo se i tu je jako bitan korak bilo Svjetsko prvenstvo u Eugeneu, tu sam vidio da sam stvarno dobar i da mogu baciti daleko, to mi je bila potvrda. Razmišljali smo nakon toga hoćemo li ići na koji miting prije EP-a, ali eto, ispostavilo se da je bila dobra odluka da ne idemo – govorio je Filip nakon najvećeg dana u karijeri, pišu Sportske novosti.
Dana u kojem je otpuhnuo europsku konkurenciju, dana u kojem je bacio 21,88 m što mu je drugi rezultat karijere. Tako to rade veliki sportaši, najbolji su kad je najvažnije. Istina, osvojio bi zlato i s 21,53 koliko je bacio u četvrtoj seriji, ali ovako je još ljepše.
– Naravno da jest, to mi je i najbolji rezultat sezone. Nitko mi sada neće moći reći da se na ranijim prvenstvima bacalo dalje za zlato. Nisam siguran koliko se puta dalje bacalo u finalu EP-a.
Samo jednom, samo u Stuttgartu 1986. kada je Švicarac Werner Günthör pobijedio s 22,22. Filipov hitac je, dakle, drugi u povijesti europskih atletskih prvenstava koja se održavaju od 1934. godine. Toliko je velik ovaj rezultat.
– Nerealno mi je sve ovo! Svi su mi govorili nakon dvoranskog SP-a u Beogradu, ti si najbolji Europljanin. Pa nakon SP-a u Eugeneu opet, ti si najbolji Europljanin. To je samo bio dodatni pritisak i svi su uzimali zdravo za gotovo da ću osvojiti zlato. A sjećate se, rekao sam vam prije EP-a da će ovo biti potpuno drugačije natjecanje, da neki taktiziraju i da će doći puno spremniji ovamo. I bilo je drugačije, ali došao sam i ja spreman i fokusiran da odradim ovo kako treba.
Odradio je vrhunski. Najbližeg suparnika, Srbina Armina Sinančevića, ostavio je gotovo pola metra iza sebe (21,39), a trećeplasirani Čeh Tomaš Stanek je ostao na 21,26.
– Nisam uopće razmišljao o zlatu sve do samog kraja, dok Stanek i Sinančević nisu bacili u zadnjoj seriji.
A onda je onako opušten odapeo kuglu na 21,88. I skinuo si veliki teret s leđa. Nakon godina i godina mukotrpnog rada i odricanja stigla je najveća nagrada.
– Jest. Imam ja i dvije dvoranske medalje iako njih ljudi ne cijene toliko, a meni su on iznimno drage i bitne u karijeri. Ali, ovo je ipak zlato i normalno je da je vrednije od svega što sam dosad napravio. I baš razmišljam, kad si momak, ideš na pripreme i briga te za sve. Ali, sad imam ženu i dijete, pa odem u Ameriku na deset dana, vratim se na dva dana kući, pa onda opet na pripreme… To je stvarno teško. Ostavljaš ih teška srca, ali uz njihovu podršku, uz njihovu volju da budem dobar, sve se to nekako posloži i ide.
Ponedjeljak je zapravo krenuo malo “čupavo”. Trebalo je odraditi dvostruki program, a u jutarnjim je kvalifikacijama Filip bio tek deveti s 20,30.
– Bio sam jako nervozan ujutro. Mislio sam da će 19,50 biti dovoljno za finale i ušao sam opušteno, htio sam se što više prištedjeti za navečer. Moglo mi se to obiti o glavu, ali taj treći hitac je pokazao da sam sigurno unutra. U Eugeneu sam nakon kvalifikacija osjetio veliki umor. Jesu to samo tri hica, ali kad ideš maksimalno, osjetiš manjak energije. Pripremio sam se za taj dvostruki program u istom danu, ujutro uđeš u ritam, a navečer dođeš i rokaš. Ali, rekao sam već više puta, užasno su teške kvalifikacije, mentalno naporne mentalno. Hoćeš se štedjeti, a ne smiješ. Baš ih ne volim.
Ali, nakon što je sve završilo happy endom, nema se više smisla opterećivati onime što je bilo u kvalifikacijama. Dan je ispao savršen i mogao ga je podijeliti sa svojim najbližima.
– Bili su tu mama i tata, brat i sestra, došli su iz Livna, Zagreba i Ljubuškog. A stric mi živi tu sto metara od Olimpijskog parka, on je došao sa svojom obitelji, pa onda još jedna ekipa iz Livna… Odlična atmosfera, odličan stadion, sve skupa je bilo jako dobro.
Sezona još nije gotova, ima pred Filipom još dosta izazova.
– Opustit ćemo se tjedan dana i onda se vraćamo na posao, Lausanne je prvi miting. Lovim finale Dijamantne lige, bit će gadno jer nas ima dosta koji smo blizu, a samo šestorica ulaze. Ali, da vam budem iskren, glavni cilj sezone je ostvaren. Finale Dijamantne lige bi bilo dobro, ali ovo je kruna svega.
Hoće li sada ovako rasterećen krenuti po još jedan veliki cilj, hitac preko 22 metra?
– To s opuštenošću može biti dvosjekli mač. Svakako je cilj prebaciti 22 metra, ali ove sezone nisam riskirao previše, vidjeli ste i da nemam puno prijestupa. Pogotovo na ovakvim natjecanjima, ne mogu riskirati i ići na 22 metra, jer je tu je cilj medalja i dobar plasman.
Ali, nema sumnje da će morati bacati preko 22 metra kako bi se upustio u borbu i sa svjetskom konkurencijom u kojoj vladaju Amerikanci. Naglasio je više puta da vjeruje da će se to dogoditi u sljedećim sezonama.
– Ja se te borbe ne bojim. S dosta tih dečki sam bacao na fakultetu, s Crouserom, Awotundeom, to su sve ljudi kojima su bile dozvoljene greške. Znam kako su bacali na koledžu, ja sam tu njihovu tranziciju vidio na svoje oči, pogotovo Crouserovu. I zato znam da je moguć taj prijelaz prema većim daljinama, samo treba nastaviti raditi, odricati se i to će biti to.
Prošao je Filip put od rodnog Livna, preko Splita, pa studija na Sveučilištu Virginia, godine dana života i treniranja u Dohi, sve do povratka u Split u kojem danas živi i trenira u ASK-u. Bilo je svih tih godina i teških trenutaka, trenutaka u kojima nije vjerovao u sebe i ono što radi.
– Ma, bilo ih je sto. Ima ih svaki dan. Kad naporno treniraš, često propituješ sam sebe, jesam li ja za ovo. I u ponedjeljak nakon kvalifikacija govorim sam sebi, “brate, jesam li ja za ovo, je li ovo moj poziv, želim li ja ovo raditi”. Ima teških trenutaka jako pune, masa je takvih. Kad sam bio u Americi, mislio sam prijeći na američki nogomet jer sam se u jednom trenutku zasitio atletike. Bio sam klinac i sad kad pogledam unatrag, to je glupost, ali tada sam razmišljao o tome. Bilo je jako teških trenutaka, ali eto, zbog ovoga se nisam odrekao svega.
U LIVNU ĆE SE OKRENUTI BAREM STO JANJACA
Nogometni izbornik Zlatko Dalić imao je feštu u rodnom Livnu nakon osvajanja srebra u Rusiji. Je li Livno spremno za novo slavlje?
– Ako me dočekaju, ponovit ćemo sve, ha-ha.
Tko je danas veći Livnjak?
– Ja sam veći sportaš, on je veći trener, ha-ha.
Koliko će se janjaca okrenuti u rodnom gradu za zlatnu medalju?
Budući da je kolovoz i u Livnu je jako puno ljudi iz dijaspore, puno više nego u prosincu, mislim da će nam trebati barem sto janjaca. Velika smo obitelj.
MIHALJEVIĆ PRVI NAKON SUŠNJA
Otkad je Hrvatska postala samostalna država, zlata na europskim prvenstvima našoj su zemlji donosile samo atletičarke, pet puta Sandra Perković u bacanju diska i jednom Blanka Vlašić u skoku u vis. Osim njih, broncom su se okitile i Ana Šimić u skoku u vis i Sara Kolak u bacanju koplja, a u ponedjeljak je srebro osvojila Matea Parlov Koštro u maratonu. Kad su atletičari u pitanju, prije Filipa Mihaljevića medalje su dosad osvojili samo Branko Zorko (bronca 1994. na 1500 m) i Siniša Ergotić (srebro 2002. u skoku u dalj). Gledajući cjelokupnu povijest, jedino je zlato od hrvatskih atletičara na europskim prvenstvima osvojio Luciano Sušanj koji je u Rimu 1974. bio najbolji na 800 metara.
