GLAVNA ULICA – OGLEDALO GRADA I NJEGOVIH VLASTI
Od zagrebačke Ilice do glavne ulice moga rodnog Livna – ista zapuštenost, ista pitanja i ista odgovornost.
Prošao sam 52 zemlje svijeta. Posjetio brojne metropole, velike i male gradove, upoznao različite kulture, običaje i načine života. Na tim putovanjima uvijek sam posebnu pozornost posvećivao izgledu gradova, njihovim ulicama, trgovima, pročeljima zgrada i izlozima poslovnih prostora.
I gotovo svugdje primijetio sam nešto zajedničko: glavna ulica bila je ponos grada, njegovo lice, njegova osobna iskaznica i prvi dojam koji ostavlja na posjetitelja.
Uređene fasade, privlačni izlozi, održavani poslovni prostori, čiste ulice i skladan izgled gradskih središta svjedočili su o odnosu stanovnika i gradskih vlasti prema prostoru u kojem žive.
Naravno, ni u svijetu nije sve savršeno. I ondje postoje zapuštene četvrti, prazni poslovni prostori i oronule zgrade. Ali u gradovima koji drže do svojega ugleda, osobito do povijesnih središta i glavnih ulica, takvi prizori nisu nešto što se olako prihvaća kao normalno stanje.
Nažalost, danas svjedočim sasvim drukčijoj slici u gradovima koji su dio mojega života.
U Zagrebu, gradu u kojem živim, nekada znamenita Ilica, jedna od najpoznatijih i najvažnijih zagrebačkih ulica, na brojnim je mjestima postala tužan primjer zapuštenosti. Oronule fasade, prazni poslovni prostori, neuredni izlozi i pročelja koja godinama čekaju obnovu narušavaju izgled ulice koja bi trebala biti jedan od ponosa hrvatske metropole.
No, ono što me još više rastužilo jest činjenica da sam sličnu, možda čak i porazniju sliku zatekao u svom rodnom Livnu.
U gradu kojem se uvijek rado vraćam, gradu uz koji me vežu djetinjstvo, mladost, uspomene, ljudi i onaj poseban osjećaj pripadnosti koji čovjek nosi sa sobom ma gdje živio.
Šetajući glavnom livanjskom ulicom, umjesto uređenih pročelja, privlačnih izloga i poslovnih prostora koji bi trebali davati život gradskom središtu, nailazim na zapuštene lokale, dotrajale fasade, zatvorene i neuredne izloge te prizore koji nikako ne bi smjeli predstavljati lice jednoga grada.
Fotografije koje prilažem nisu snimljene u nekoj zaboravljenoj sporednoj ulici, nego u samom središtu Livna. Upravo zato one govore više od mnogih riječi.
I ne mogu se ne zapitati: Kako je moguće da gradske vlasti dopuštaju takvu zapuštenost, i to upravo ondje gdje bi grad trebao pokazivati svoje najljepše lice?
Zar ne postoje propisi, komunalni red i urbanistički kriteriji kojima se uređuje održavanje pročelja, izloga i poslovnih prostora? A ako postoje, tko nadzire njihovo provođenje i zašto se dopušta da pojedini prostori godinama izgledaju kao da za njih nitko nije odgovoran?
Razumijem da svaki poslovni prostor ima vlasnika, da obnova zahtijeva novac i da se ne može sve urediti preko noći. Razumijem i gospodarske poteškoće, zatvaranje trgovina, smanjenje poslovne aktivnosti i sve ono što pogađa manje gradove.
Ali jedno je nemogućnost poslovanja, a sasvim drugo potpuno zanemarivanje izgleda prostora koji se nalazi u samom gradskom središtu.
Prazan poslovni prostor ne mora biti i zapušten poslovni prostor.
Izlog se može očistiti, urediti i primjereno zatvoriti. Pročelje se može održavati, a ulaz u napušteni lokal ne mora izgledati kao simbol propadanja. Za takve zahvate nije uvijek potrebno veliko ulaganje, nego prije svega svijest o odgovornosti prema zajedničkom prostoru.
Jer glavna ulica nije samo niz privatnih nekretnina. Ona je javna slika grada.
Njome svakodnevno prolaze stanovnici, poslovni ljudi, putnici, turisti i slučajni posjetitelji. Svatko od njih sa sobom odnosi određeni dojam. A taj dojam može biti najbolja reklama za grad ili njegova najgora antireklama.
Možda oni koji svakodnevno prolaze pokraj takvih izloga i fasada više ni ne primjećuju njihovu ružnoću. Možda smo se jednostavno naviknuli na zapuštenost. A možda smo, umorni od svega što se događa oko nas, počeli zatvarati oči i pred onim što bi nas trebalo zabrinjavati.
Ali navikavanje na ružnoću ne smije postati opravdanje za nebrigu.
Zagreb i Livno razlikuju se po veličini, broju stanovnika, gospodarskoj snazi i financijskim mogućnostima. Međutim, jedno bi im moralo biti zajedničko – odgovornost prema izgledu vlastitoga grada.
Od gradskih vlasti s pravom se očekuje da vode brigu o uređenju i održavanju javnog prostora te da, u okviru svojih ovlasti, potiču i zahtijevaju odgovorno ponašanje vlasnika nekretnina.
Ako već nije moguće istodobno urediti sve gradske četvrti, ulice i okolna naselja, zar je previše očekivati da barem glavna ulica bude čista, uredna i dostojna grada kojem pripada?
Razumijem i da se od poslovnih prostora ubiru najamnine, komunalne naknade i druga davanja. No, uz pravo na ostvarivanje prihoda morala bi postojati i obveza odgovornog odnosa prema prostoru.
Vlasništvo nad nekretninom ne bi smjelo značiti i pravo na neograničeno zanemarivanje njezina izgleda, osobito kada takvo zanemarivanje narušava izgled čitave ulice.
Upravo zato gradske vlasti trebale bi, u suradnji s vlasnicima, pronaći način da se barem pročelja, izlozi i ulazi u poslovne prostore održavaju na prihvatljivoj razini. Ondje gdje postoje zakonske mogućnosti, treba ih dosljedno primjenjivati, a ondje gdje one nisu dovoljne, treba tražiti nova rješenja.
Posebno je to važno za gradove koji svoju gospodarsku budućnost, barem dijelom, vide u turizmu.
Turizam ne čine samo hoteli, restorani, prirodne ljepote i povijesne znamenitosti. Turizam čini i dojam koji grad ostavlja na čovjeka.
Livno ima iznimne prirodne ljepote, bogatu povijest, kulturnu baštinu, vrijedne ljude i velik turistički potencijal. Ima mnogo toga što može ponuditi posjetiteljima. Ali sve te vrijednosti zaslužuju i primjereno uređeno gradsko središte.
Jer kakvu poruku šaljemo gostu koji dođe upoznati naš grad, a u njegovoj glavnoj ulici zatekne zapuštene izloge i oronula pročelja?
Zamislimo samo kako bi izgledao Dubrovnik kada se njegove zidine ne bi održavale, kada bi Stradun bio okružen zapuštenim pročeljima, a poslovni prostori godinama zjapili prazni, prljavi i neuredni.
Bi li Dubrovnik imao isti ugled? Bi li posjetitelji sa sobom odnosili iste uspomene? Bi li njegova turistička slika bila jednako privlačna?
Naravno da ne bi.
Zašto onda ono što bismo smatrali nedopustivim u Dubrovniku olako prihvaćamo u Zagrebu, Livnu ili bilo kojem drugom gradu?
Ne tražim luksuz, raskošne fasade ni skupe arhitektonske zahvate. Ne očekujem da Livno izgleda poput Beča, Pariza ili nekoga drugog velikog europskog grada.
Ali očekujem red, čistoću, održavanje i barem minimum odgovornosti.
Očekujem da se prema glavnoj ulici odnosimo kao prema zajedničkoj vrijednosti, a ne kao prema prostoru za koji nitko nije nadležan.
Ovo ne pišem zato što želim kritizirati Livno, nego upravo zato što mi je do Livna stalo. Jer voljeti svoj rodni grad ne znači zatvarati oči pred njegovim nedostacima. Naprotiv, znači imati hrabrosti na njih upozoriti i željeti da bude ljepši, uređeniji i bolji.
Isto vrijedi i za Zagreb, grad u kojem živim.
Kritika ne mora biti izraz nezadovoljstva svime što se radi. Ona može biti poziv na odgovornost, promjenu i napredak.
Grad ne čine samo njegove zgrade, trgovi i ulice. Grad čini i odnos njegovih stanovnika, vlasnika nekretnina, gospodarstvenika i, prije svega, njegovih vlasti prema zajedničkom prostoru.
Uređen grad nije samo ljepši grad. On je dokaz da u njemu postoje red, odgovornost, kultura življenja i poštovanje prema ljudima koji u njemu žive i onima koji ga posjećuju.
A zapuštena glavna ulica, nažalost, često govori više o odnosu prema gradu nego stotine političkih govora, turističkih slogana i predizbornih obećanja.
Zato bih volio da ove fotografije ne budu shvaćene samo kao kritika, nego i kao poticaj da se nešto napokon promijeni.
Jer Livno zaslužuje ljepše lice. Zagreb također. A ponajprije to zaslužuju ljudi koji u tim gradovima žive.
I na kraju ostaje pitanje na koje bi odgovorni trebali ponuditi odgovor:
AKO NISMO U STANJU VODITI BRIGU NI O GLAVNOJ ULICI, KAKO ONDA VODIMO BRIGU O CIJELOM GRADU?
Objava Želimir Čečura: Glavna ulica u Livnu – ogledalo grada i njegovih vlasti pojavila se prvi puta na Relax Portal.
